Duet za fudbalske romantike: Ivan Zamorano i Marcelo Salas

Osim što zemlja u obliku zmije čuva zapad kontinenta od surovih valova Pacifika, ona u posljednje dvije godine dominira fudbalskom Južnom Amerikom, krade čaroliju Brazilcima i od Messija pravi...

Osim što zemlja u obliku zmije čuva zapad kontinenta od surovih valova Pacifika, ona u posljednje dvije godine dominira fudbalskom Južnom Amerikom, krade čaroliju Brazilcima i od Messija pravi derište koje nakon svakog poraza gužva i baca nacionalni dres. Kada znatiželjni novinari pitaju Sancheza, Vidala i ostale heroje Čilea za vrelo inspiracije, od koga su učili i ko ih je potakao da kroz život gaze u kopačkama, svi snimljeni i nesnimljeni odgovori se svedu na dva imena. Ivan Bam Bam i Marcelo el Matador.

Prizivanje iz sjećanja samo jednog od njih uzaludna je rabota. Ivan Zamorano uvijek za rukav vuče Marcela Salasa i obratno. Čak su i vanjštinom podsjećali jedan na drugog – imidž gauchosa i machismo stav kojeg su usvojili još u djetinjstvu, a koji je nalagao da je muškarcima dozvoljeno sve osim suza. No, njihove životne staze nisu bile toliko slične…

Zamorano je rođen u Santiagu bez srebrene kašike u ustima. Radnička porodica vodila je egzistencijalne bitke u prijestolnici pa je bila primorana otići na sjever zemlje kako bi Ivanov otac po hljeb silazio u rudnik. Satima je dječak trčao za loptom po prašnjavim terenima i zamišljao sebe kao jednog od 11 ratnika voljenog mu Colo Cola. Maštarije će mu postati stvarnost tek u sumrak karijere.

Dok je sedmogodišnji Zamorano bio na pragu U-10 lokalnog tima, stotinama kilometara južnije, u gradu Temuco, na svijet je došao njegov partner iz snova, druga oštrica najubojitijeg čileanskog mača. Marcelo Salas rastao je u skroz drugačijem okruženju. Prilično komforan život omogućio je njegovom ocu, treneru lokalnog kluba, da čitave sate posvećuju Marcelu i usavršavanju njegovih fudbalskih vještina.

Profesionalni fudbal Zamorano je zaigrao u lokalnom Cobresalu, klubu čiji protivnici često bivaju ošamućeni rijetkim zrakom u podnožju Anda. Na krilima tada mladog napadača klub je osvojio kup Čilea 1987. godine, što je i danas njihov najveći uspjeh. Sjajne partije otvorile su Zamoranu vrata reprezentacije, a dvadesetogodišnjak se znao odužiti – pogodio je već na debiju protiv Perua.

Zamorano i Salas u mladim danima

Na jugu se za to vrijeme profilisao rasni strijelac. Sjajno kretanje, igra s obje noge i završnica glavom uprkos 173 centimetra visine – čistili su put Salasu prema profi fudbalu. Kao 19-godišnjak dobio je priliku da zaigra u najvećem čileanskom klubu, Universidadu, u kojem za tri godine zaradio status zvijezde ali i kartu za Argentinu. River Plate je čekao.

Nakon sjajnih partija za Cobresal i odličnog debija za El Rojo, Zamorano je među silnim proscima njegovih usluga izabrao švicarski St. Gallen. Za klub je u dvije godine postigao 34 gola i zaradio status najboljeg stranca u ligi. No, više od statusa radovao ga je zarađeni novac kojim će kupiti pristojnu kuću svojoj porodici i pružiti im komfor na koji nisu bili naviknuti u životu. Ubrzo je Švicarska postala premalen akvarij za tako veliku ribu.

Napadačke navike prenio je i u Sevillu 1990. godine. U tandemu sa Davorom Šukerom plašio je odbrane i golmane širom Pirineja. Kasnije će za Hrvata izjaviti da je to jedini napadač pored Salasa koji bi našao mjesto među njegovih idealnih jedanaest. Transfer već dokazanog napadača u Real Madrid 1992. nije bio nikakvo čudo. Zamorano je na Bernabeu ostavio dubok trag, osvojio tri trofeja, a vrhunac je bila sezona 1994/95 kada osvaja zlatnu kopačku ispred Veležovaca Mehe Kodre i Vladimira Gudelja, te starog druga Šukera.

Nakon što se u Realu počeo graditi prostor za mlađahnog Raula (opravdano kasnije će se ispostaviti), Zamorano je fudbalsko putešestvije odlučio nastaviti u Interu. Tamo je Čileanac svoje individualne kvalitete morao nesebično dijeliti sa rasnim strijelcima poput Ronalda, a kasnije i Vierija. No, dijelio je još nešto. Naime, nakon dolaska Roberta Baggia u klub, Ronaldo je morao prepustiti desetku starijem kolegi i uzeti broj 9 koji je bio u vlasništvu Zamorana. Nije mu se baš svidjela ideja da mu klub za koji se toliko zalaže tek tako oduzima broj, pa je devetku zadržao na kreativan način – ispod prezimena buntovnički je nosio 1+8.

Za Salasa je 1998. bila godina kada će u potpunosti opravdati nadimak El Matador (špan. ubica). Sjajne partije za River i 10 golova za reprezentaciju Čilea učinile su ga najcjenjenijim napadačem izvan Evrope. Iako je godina bila mundijalska, svoje napadačke vrline najbrutalnije je demonstrirao na Wembleyju protiv Engleza.

Te prohladne februarske večeri omaleni Salas izgledao je kao hladnokrvni plaćenik koji će dobiti i bonuse ukoliko smiješnima napravi Sola Campbella i Tonyja Adamsa. Nakon što im je dao dva gola ovaj potonji je izjavio da je Salas oličenje njegovog najtežeg protivnika u karijeri. Nakon produktivnog Mundijala, Salas se pridružio Zamoranu u Italiji gdje će u dresovima Lazija i Juventusa pokoriti zemlju tri puta uz mnoštvo drugih trofeja.

Zamorano je također imao plodnu godinu u kojoj je loptama hranio mlađeg kolegu, no ne kao 1997. kada je u pet susreta postigao devet golova. Za reprezentaciju je igrao do 2001. sa zavidnim kontom od 34 gola u 69 mečeva. Salas je nakon kompanjona iz snova još šest godina nosio dres Čilea, a 2006. ga je i prestigao na listi najboljih strijelaca. Sa 0,53 gola po meču i danas predstavlja standard kojem mnogi streme u nacionalnom dresu. Karijere su završili u klubovima o kojma su sanjali kao dječaci, Zamorano u Colo Colu, a Salas u Universisadu, i to je valjda njihova najveća životna pobjeda.

Sanchez će vjerovatno prestići svoje uzore na listi strijelaca, no za takav podvig trebalo mu je mnogo više nastupa za Čile

Čileanci zasluženo uživaju u blještavoj fudbalskoj sadašnjosti. No, razloge za blještavilo moraju tražiti i u nedavnoj prošlosti, odluci Univerzuma da im za uzore podari dva učitelja čije su kopačke ostavile dubok trag u historiji najljepše igre.

Kategorije
KORNER SPECIJALSTRANI FUDBAL

SLIČNE TEME

Scroll Up