Pippo Inzaghi je damo sam jednom u životu otišao na službeni trening. Nisam nikada imao volje, a da budem iskren, ni kvaliteta da se u potpunosti posvetim igranju.

Taj me je trening, ipak, koštao jedne vrijedne “stvarčice” zbog čijeg se gubitka i dan danas kajem.

Dobio sam zauzvrat kopačke koje mi, eto, jednom u životu trebaše, a ostadoh bez crveno-crne devetke koja je krasila leđa jedne od najvećih legendi talijanskog fudbala.

Nije to bila devetka koju mi je tetka kupila za masne lire na Galeriji San Karlo, već devetka sa travničke pijace koju mi je majka kupila za dvadeset konvertibilnih maraka.

Što bi mi rekli “fuš” koji je meni bio ravan originalu. A ko bi još i za kopačke pare skupljao. Finansijski dobra, ali emotivno skupa pogodba po mene.

Piše : Mirzad Julardžija

I zaista… Kako ne voljeti Pipa

Kao pomahnitala armija, što i jesmo, svi mi kojima fudbal teče venama nismo previše različiti jedni od drugih, bez obzira za koga navijamo.

Kažu da klasa prepoznaje klasu, a svako onaj ko ima imalo “šlifa” da razumije nogometnu igru iskazaće poštovanje prema ovoj izumrloj vrsti napadača i džentlmena,nebitno da li mu venama teče čak i crno-bijela ili plavo-crna krv.

Ja sam, na primjer, krvlju vezan za Džeku i Henryja, a očarati me je toliko jako mogao i Ronaldinho zbog kojeg sam jedino i gledao La Ligu koju više nikada nisam u pravoj mjeri poslije njega doživljavao.

Ipak, ima ta jedna grupa manijakalno karizmatičnih likova koji su, opet, toliko negdje u priči o najvećim, potcjenjeni da ih čovjek zavoli htio to ili ne. Tako je meni bilo sa Pippom.

Čovjek je uzeo sve, a u najcrnjem dobu Serije A, kada ju je tresla Calciopoli afera, ja sam se molio da Marello uvidi da u Njemačku na prvenstvo svijeta ne može bez dugokosog špica. Nije ni bitno da li će izaći na teren, samo neka bude tu.

Zaslužio je, a sa 33 godine na leđima neće izdržati da u vrhunskoj formi dočeka narednu smotru najvećih reprezentacija.

Šanse su bile male. Luca Toni je “poludio” sa 31 golom, a u napadu Milana Pippo Inzagi je bio tek treća opcija iza Shevchenka i Gilardina .

Neće ga zvati, mislim si . U cijeloj je priči još uskrsnuo i Cristiano Lucarelli kojem su se, također, godine popele na leđa, a on rešeta protivničke mreže.

Lippijeva njuška, ipak, previše je iskusna za bilo kakve igrarije pa je na kraju prevagnuo na Pippovu stranu, a ispred Lucarellija još ušuljao i Iaquintu koji je po golgeterskom učinku bio daleko iza Livornovog pulena.

Pippo Inzaghi ne bi bio ono što jeste da se u Milanovoj borbi za Ligu prvaka nije pomalo našprdao sa Lucarellijem pa mu je “u facu sasuo” , što bi Njemci rekli “dopelpak”, čisto da mu tik pred Lippijevu odluku pokaže koje bolji napadač.

I ne samo da Pippo Inzaghi zasjede na Lippijevu listu, već se ušulja i na teren, u svom stilu “zabi” Česima, a onda, Boga mi, uze i titulu prvaka svijeta.

Nekako blijedo, daleko u sjećanju, ostaje Pippova slika u dresu Juventusa.

Nije to prizor koji bilo koji tifoz Rossonera u svojoj glavi voli da zamišlja, ali tu je za njega nastupila prekretnica.

Kao da je jučer bilo kada je vrsni golgeter, kakav je Pippo Inzaghi zaista bio, doveo na ivicu ponora Fergusona i njegove Crvene đavole.

Za samo jedanaest minuta Pippo je “zabio” dva puta, ali će se sreća poigrati sa Bjankonerima pa će ih Manchesterska garda do kraja gotovo rutinski “okrenuti” i proći u finale Lige prvaka 1999. godine, koje će biti kako se ispostavilo “epsko” .

Tu sam prvi put zamjetio ovo čudo iz Piacenze . To nešto… Stalno pominjem to nešto… Pippo Inzaghi je jednostavno bio esencija talijanskog fudbala.

Ludačke proslave golova “dizale bi iz mrtvih” i onog najhladnijeg , najokorijelijeg i najneutralnijeg posmatrača.

Nije bitno da li je tresao mrežu velikana kakav je United ili je nasuprot njega stajao Masimo Taibi na golu slabašne Reggine, proslava je bila jednako franetična i energična.

To ti je fudbal onaj što se igra radi gušta

Kada je Superpippo na svoja prsa po prvi put nabacio grb Milana i kada je ga je ukrasila crveno-crna garnitura sve se jednostavno poklopilo.

Traženje sebe je konačno završeno u luci najtrofejnijeg talijanskog tima u evropi. Pippo Inzaghi je došao tamo gdje je, još od svojih početaka u Piacenzi , pripadao. I kakva će to čarolija tek da bude.

U jedanaest prekratkih godina Pippo Inzaghi je zaista pokorio sve. Pričati navijačima Milana o tim uspjesima jednako je kao i ponovo ih proživljavati.

Ništa se ,ipak , porediti neće sa “dvicom” koju je u osvetničkoj misiji “zabio” Liverpoolu za sedmu titulu prvaka Europe.

Izmučen povredama Pippo je sezonu ranije pronašao zvijer u sebi , onu koja ga je i odvela na svjetsko u Njemačku.

Taj Pippo Inzaghi će povući još jače, osjećajući valjda i kraj briljantne karijere koji mu se približavao.

Ta noć u Ateni bila je njegov najljepši balet, onaj koji će zacementirati njegovo mjesto u besmrtnosti.

Pippo Inzaghi proslave gola su legendarne

Bože, kao da ih sada svojim očima gledam. To upijanje života kroz isijavanje radosti kakvu osjetiti može, valjda, samo onaj koji je bio u prilici da, pa makar u fudbalu “na male”, zabije neki gol, a kamoli na najvećoj nogometnoj sceni.

To famozno razmahivanje rukama koje je je uz on klasično talijansko “ma que cosa” ostalo valjda i njegov najprepoznatljiviji pečat.

Taj je jednostavno rođen da gleda loptu iza golmanovih leđa. I baš tako kako je i on gledao, poput malog djeteta , širom otvorenih očiju, dok lopta prevaljuje posljednje dijelove travnate površine kako bi završila u golu gledam i ja u njega kako svoj maleni Benevento sa klupe predvodi u pohodu na Rim.

Nije se promijenio i zato ga,čak ni sa kravatom oko njegovog vrata, ne mogu zvati punim imenom, gospodin Filiopo Inzagi.

Jednostavno ne ide. Pippo Inzaghi će kao trener isto kao i igrač da postigne velike stvari ili da izgine pokušavajući. To je jednostavno takav mentalitet.

Pippo je, kao što rekoh uzeo sve i u njegovoj karijeri ne bi trebalo da postoji ni trunka žaljenja. Nije propustio ništa.

Tek vrhovima svog satrvenog koljena, uvijek iza leđa posljednjeg čovjeka protivnikove odbrane, Pippo je otišao u penziju. Onako kako je došao , tako je i otišao, golom . Njegovim ubilačkim instinktom po posljednji put pala je i Novara.

Tog trinaestog maja 2012. godine, Pippo Inzaghi je ocrtao posljednji mural na zidovima našeg pamćenja, a mnogo prije toga je osvojio naša srca podsječajući nas šta je to istinska ljubav prema fudbalu. Pipo mio , resta in fuorigioco.

PREPORUČUJEMO

• Zoran Živković biografija
• Zvjezdan Misimović biografija
• Muhamed Konjić biografija
• Anton Samovojska Biografija
• Sergej Barbarez biografija
• Ivica Osim Biografija velikog čovjeka!
• Zimske olimpijske igre sportovi
• Sportski žurnal
• Zajko Zeba biografija
• Kako je nastao Fudbalski Klub Partizan
• FK Sloboda Tuzla historija
• Željezničar protiv Newcastle
• Nermin Vazda – Najefikasniji strijelac u historiji Željezničara