Kako igrati fudbal u inostranstvu na najvećoj svjetskoj sceni
Fudbal kao najvažnija sporedna stvar na svijetu igra se na svakom djelu zemaljske kugle. San svakog fudbalera je da zaigra ovu divnu igru na najvećoj svjetskoj sceni. S toga u nastavku donosimo informacije o tome kako igrati fudbal u inostranstvu.
Još od početka treniranja fudbala, budući fudbaleri maštaju o priznanjima i trofejima. Shodno razvoju i treningu, napredak je neminovan, a samim tim i ambicije.
Ponekad individualni ciljevi ne mogu biti ostvareni u određenom klubu, pa tako je promjena sredine logičan izbor. Odlazak u neki od domaćih klubova ne predstavlja veliki problem, dok je odlazak u inostrane klubove već stepenica više.
Ako dođe situacija kada se karijera treba nastaviti u inostranstvu i tamo nastavljate profesionalno igranje fudbalom, treba znati kakva je procedura oko prelaska granice kao i samog boravka u stranoj zemlji. Treba se informisati o mnogo čemu kako bi se uskladio život i karijera.
Sama selidba kao selidba nije nimalo jednostavna. Teško se pomiriti s odlaskom od doma, od porodice i prijatelja. No, ako ste se već odlučili za odlazak treba samo gledati naprijed nikako nazad. Za svaku promjenu treba određeno vrijeme. Pa tako i za odlazak u inostranstvo. Nakon određenog vremena bit će lakše i jednostavnije kada se uhodate.
Radna dozvola
Kao i svaki drugi posao, igranje fudbal u drugim zemljama zahtjeva radnu dozvolu ili u nekim slučajevima vizu. Tu papirologiju završava poslodavac (u ovom slučaju fudbalski klub) s kojim prethodno treba potpisati ugovor.
Što se tiče ostale dokumentacije za boravak u inostranstvu, sve zavisi od države do države u koju odlazite. Budući klub dužan je obavijestiti igrača o svim potrebnim papirima kako bi isti bio legalno prijavljen i imao siguran boravak.
Angžovanje prevodioca
Nakon prikupljanja sva potrebne dokumentacije, jako bitan korak jeste pronalazak adekvatnog prevodioca ili prevodilačke agencije. Njihov posao jeste da vašu dokumentaciju prevedu na enegleski ili određeni jezik u zavisnosti od države u koju odlazite.
Prilikom izbora odgovarajuće agencije koja se bavi prevodom dokumenata za odlazak u inostranstvo morate biti oprezni i izabrati baš onu koja se bavi prevodom one oblasti koja je u opisu vašeg posla.
Samostalno prevođenje dokumenata ne dolazi u obzir s obzirom na činjenicu da prikupljena dokumentacija sadrži dosta stručne terminologije.
Poznavanje jezika
Kada ste već isplanirali odlazak u inostranstvo te imate tendenciju da ostanete duži period, savjetujemo da upišete barem početni kurs jezika države u koju odlazite.
Poznavanje jezika pomoći će prije svega u komunikaciji s saigračima i trenerom. Pored toga samim time izgradit ćete više samopouzdanja pa se nećete osjećati kao stranac.
Politički azili, zabrane i prvi odlasci s Balkana
Početak prvih odlazaka fudbalera s prostora Jugoslavije, nakon Drugog svjetskog rata u inostrane klubove vezan je za 1947. godinu. U prvom fudbalskom prvenstvu Jugoslavije u domaću ligu je iz političkih razloga tršćanska Ponciana, koja je utakmice igrala na stadionu “San Saba” u svom gradu.
Napadač beogradske Crvene Zvezde Aleksandar Aranđelović, koga su zbog njegove snage, prodornosti i brzine zvali “Aca autobus“, odbio je poslije meča između “crveno-belih” i Pinciane, odigranog 16. marta 1947. godine, da se s klubom vrati u Beograd i zatražio je u Italiji politički azil.
Igrao je Aca u Romi, Padovi i Milanu, zatim je prešao u pariški Racing, pa onda nastupao u madridskom Atleticu, a karijeru nastavio u kolumbijskom Millonariosu iz Bogote, ekipi iz koje je u madridski Real svojevremeno prešao i slavni Alfredo di Stefano.
Stopama “Ace autobusa” krenuo je 1948. godine sjajni golman zagrebačkog Dinama Zvonko Monsider, koji je također ostao u Trstu poslije jedne utakmice i zaputio se sličnim stazama koje je utro njegov prethodnik.
Takvi potezi su tada bili tretirani kao nacionalna izdaja. Ovi igrači nisu smatrani narodnim neprijateljima samo zbog toga što su bježali iz zemlje i tražili politički azil u inostranstvu, već i zato što su se tamo profesionalno bavili fudbalom. Naime, u to vrijeme je zvanje sportskog profesionalca smatrano za sramotu.
Tada su najveća povlastica fudbalerima bili plaćeni ručkovi i večere, a ako bi koji od njih dobio besplatan prijevoz u javnom saobraćaju ili bon za besplatno ljetovanje, to je već bila beneficija koju nije trebalo javno iznositi.
Zato su Stjepan Bobek, Rajko Mitić ili Zlatko Čajkovski odbijali basnoslovne ponude najvećih europskih klubova jer su profesionalni igrači bili anatemisani u društvu. A s druge strane, i da su tražili dozvolu za odlazak u inostranstvo, ne bi je ni dobili.
Među prvim fudbalerima koji su legalno, s blagoslovom Fudbalskog saveza Jugoslavije zaigrali u inostranstvu bili su Vinko Golob iz Dinama koji je 1947. godine prešao u praški Bohemians i igrač Zvezde Branislav Vukosavljević, koji je godinu dana kasnije obukao dres švicarskog Grasshoppersa. Međutim, oni nisu odlazili kao profesionalci, već su morali da dokažu da im je osnovni motiv privremenog boravka u inostranstvu studiranje, a ne sport.
Država se polako otvarala i situacija se postepeno promijenila krajem pedesetih godina. Bernard Vukas, proslavljeni Jugoslovenski reprezentativac i član selekcije Europe u dva navrata, jedan je od prvih fudbalera koji je 1957. godine kao profesionalac dobio odobrenje da zaigra u inostranstvu, tačnije italijanskoj Bologni. Led je probijen i za njim su krenuli Ivica Horvat (u frankfurtski Eintracht), Zlatko Čajkovski (u Köln), Tomislav Crnković (u austrijski LASK iz Linza) …
Anarhija je trajala do 1966. godine kada su odlasci dostigli vrhunac. Gotovo kompletna ekipa Partizana koja je ušla u finale Kupa europskih šampiona (golman Šoškić, Vasović, Jusufi, Miladinović, Hasanagić, Čebinac, Galić i ostali) bila je rasprodana još prije odlučujuće utakmice s Realom . Menadžeri su toliko oblijetali mlade igrače, da se ovima zavrtjelo u glavi od silnih petocifrenih i šestocifrenih deviznih ponuda, pa su potpuno dekoncentrisani ušli u historijski meč.
Kako je zbog ovakvog odliva igrača, Jugoslovenski fudbal zapao u ozbiljnu krizu, Fudbalski savez reaguje radikalnim potezom. Donio je zakon koji je zabranjivao odlazak bilo kojeg člana naše profesionalne organizacije, a koji se izdržava igranjem fudbala, u bilo koji inostrani klub pre navršene 28. godine.
Istini za volju, to nije smanjilo odliv igrača poslije 28. godine, ali su barem u Jugoslovenskoj ligi zadržani naši asovi u najboljim igračkim godinama.
Bilo je i izuzetaka. Zbog naročitih zasluga Josipu Katalinskom, strijelcu odlučujućeg gola protiv Španije, koji je Jugoslaviju odveo na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj 1974. godine, dozvoljeno je da u 27. godini, dakle godinu dana prije roka, pristupi francuskoj Nici.
Nakon velikog odlaska reprezentativaca sredinom sedamdesetih (Enver Marić, Dragan Džajić, Danilo Popivoda, Brane Oblak, Ivan Buljan, Franjo Vladić), na sastanku Stručnog savjeta FSJ-a na glasanje je stavljen novi prijedlog da licencu za odlazak u inostranstvo mogu dobiti samo tridesetogodišnjaci i stariji, ali taj prijedlog nije prošao na skupštini FSJ-a, piše Strategija.
Kasnih osamdesetih godina ta je granica spuštena, ali je ubrzo poništena bilo kakva starosna zabrana odlaska igrača u inostrane klubove …
Pročitajte i ove zanimljivosti:
- German Burgos, poznatiji kao Majmun, fudbaler, trener i rok zvijezda
- Gol s 80 metara: Kako je pokojni Dragan Pantelić savladao legendarnog Envera Marića?
- Jugoslavija Zair 9:0: Nestvarna utakmica Jugoslavije predvođena Bajevićem
- Kako je dres pravog Ronalda završio u Goraždu
- Fudbalska pravila / Nogometna pravila
- Zašto je fudbal popularan ?
- Najbolji treneri u fudbalu
