Ženski fudbal je već godinama u uzlaznoj putanji…
Kineski historičari, tvrde da su žene u Kini igrale fudbal još prije dvije tisuće godina, o čemu svjedoče reljefi u kamenu pronađeni u središnjoj provinciji Henanu.
Prema pisanju jednoga kineskog historijskog časopisa, fudbal je u početku bio igra između pojedinaca, ali je već u vrijeme dinastije Tang (618–907) poprimio oblike slične današnjem fudbalu.
“Zlatno doba” ženskog fudbala u Kini bilo je za dinastije Ming, između 1368. i 1644., kada su postojale profesionalne igračice. Poslije toga ovaj je šport neočekivano gurnut u zaborav da bi se opet afirmirao pravom ekspanzijom ženskih nogometnih klubova na svim kontinentima. Svjetska fudbalska organizacija FIFA povjerila je 1991. Kinezima organizaciju I. službenoga svj. prvenstva u ženskom fudbalu. Utakmice tog prvenstva, na kojemu su trijumfirale Amerikanke, promatralo je i po 100 000 gledatelja.
Četiri godine poslije Šveđanke su bile domaćice II. SP-a, a pobijedile su Norvežanke. Slijede još 2 SP-a: na trećemu u SAD-u 1999. Amerikanke su ponovile uspjeh iz 1991., a četvrto SP igrano je opet u SAD-u 2003. godine, jer je zbog epidemije SARS-a FIFA ovo prvenstvo prebacila iz Kine u SAD. Njemice su u finalu deklasirale Ruskinje sa 7 : 1.
Ženski fudbal ušao je i u olimpijsku obitelj. Na Olimpijadi u Atlanti (1996) Amerikankama je pripala čast prvih olimpijskih pobjednica u ženskom fudbalu, a 12 najboljih svj. ekipa borilo se 2000. godine za primat najbolje ekipe i na OI u Sydneyu, pobjednice su bile Norvežanke. Zbog pozitivnih iskustava s “amazonkama” na ranijim OI, MOK je nedvosmisleno uvrstio i “dame u kopačkama” u program OI 2004. u Ateni.
U završnici ekipa SAD-a pobijedila je Brazil s 2 : 1, a brončanu medalju dohvatila je Njemačka pobjedom nad Švedskom 1 : 0. Odigrana su dva neslužbena SP-a u ženskom fudbalu, u vrijeme kada ovaj šport mladih djevojaka nije bio pod okriljem FIFA-e i nacionalnih saveza. Prvo, odigrano u Italiji 1982., pripalo je Talijankama, a drugi ženski Mundijal organizirali su Meksikanci. U Ciudad Méxicu na utakmici Meksiko–Argentina bilo je nazočno 100 000 gledatelja.
Rajska vrata za ženski fudbalu otvorila je i UEFA. Krovna asocijacija u Europi već je uspjela organizirati 6. krug prvenstva seniorskih reprezentacija uz sudjelovanje 34 drž. vrste (2003–04), gdje u kvalifikacijama igra i reprezentacija Hrvatske, a uporedo se igra i 3. prvenstvo Europe za djevojke do 19 godina uz sudjelovanje 39 država. U europskim razmjerima zanimljivo je da je popularnost, masovnost, pa i kvaliteta ženskog fudbala, dominantnija u skandinavskim zemljama u odnosu na ostale europske države.
Slijede zapadnoeuropske, pa istočnoeuropske zemlje. Kada je riječ o ženskom fudbalu u zemljama bivše države, Hrvatska igra dominantnu ulogu, kako u povijesnom (kolijevka ženskog nogometa u ovom dijelu Europe), tako i u kvalitativnom smislu.
Prve ženske nogometne sekcije, koje prerastaju u klubove, osnovane su 1937. u Zagrebu i Borovu. U proljeće 1937. pri sportskom klubu Zagreb (nema nikakve dodirne točke s NK Zagrebom), Ivica Vidović, sa svojim nogometnim istomišljenicima iz kluba, osnovao je ženski nogometni klub Zagreb. Jedan od njih, Marijan Matančić, poslije je bio poznati nogometni sudac jugoslovenske lige.
U isto vrijeme u okviru kombinata Bata u Borovu osniva se istoimeni klub. U Zagrebu uskoro počinju djelovati i Jugoslavija i Maksimir, a Varaždinci osnivaju Slaviju. Najagilnije su djevojke iz kluba Zagreb, koje su odigrale nekoliko utakmica s Maksimirom, više zatvorenog tipa. Prema izjavi nogometašice iz tadašnjih ženskih klubova i najbolje igračice Zagreba Blankice Žiger, zagrebašice je na Zavrtnici trenirao Milan Belin, otac slavne braće nogometaša.
U okviru Nogometnog saveza Jugoslavije od 1974. organiziraju se natjecanja na sav. razini. Počelo se s dvjema skupinama – »istok« i »zapad«, da bi od 1980. postojala jedinstvena Prva liga. Zadnji pobjednik u sezoni 1990–91. postale su igračice Maksimira (pobjedom nad Yumkom iz Vranja), a u srazu s niškim Mašincem osvojile su i kup. Nogometašice u neovisnoj Hrvatskoj startaju 1991. s trećim po redu drž. prvenstvom i natjecanjem u kupu. Do 2004., najuspješnije su Osječanke – deseterostruke državne prvakinje i osmerostruke pobjednice kupa, a odmah za njima su Maksimirke.
