Ono što je poznato jeste da će se utakmica zbog sankcija odigrati pred praznim tribinama.
No, nesumnjivo je da će Novopazarci prirediti spektakl izvan stadiona i dočekati goste iz Beograda u užarenoj atmosferi.
Tome svjedoče bilbordi i parole podrške na ulicama Novog Pazara. Ali da je podrška igračima neizostavna i bez prisustva publike na stadionu jeste i objavljena priča Enesa Nikšića na oficijalnoj Facebook stranici koju objavljujemo u cjelosti:
Naš klub u nedelju igra nećemo reci utakmicu života već hajde da kažemo jednu od onih utakmica koja će vječno ostati u srcima svih onih kojima je plava boja u venama. Sjetih se ove divne priče Enesa Nikšića.
Postoje trenuci u životu kada čovjeku ništa nije jasno. Postoje trenuci kada se svako od nas zapita čemu sve ovo, ili vrijedi li ovo nečemu. Meni je danas mnogo toga bilo jasno. I više od toga.
Vijekovima su se u Pazaru ljudi rađali i umirali. Često zaboravljamo koliko njih je gazilo ovom istom kaldrmom. Koliko njih je živjelo svoje čestite živote. Mnogi od njih su za svoga vijeka zadužili ovaj šeher, neki sa ponečim što se okom može vidjeti i izmjeriti, a poneki na neki drugi način. U narodu su ostale priče o njima. Ja danas pričam priču o čovjeku koji je siktilje hajao i zadužio ovu čaršiju i ovaj grad.
Asko, kako smo ga odmilja zvali, bio je narodski čovjek, ponizan i pošten. Živio je svoj život nenametljivo i skromno, uz svoju hanumu i svoju djecu. Ničim se posebno nije isticao, a rado je bio viđen kako u komšiluku, tako i među svojtama. No, imao je jedan tuhaf adet: mlogo je haj’o fudbal. Toliko mnogo da je to bilo začudo mnogima koji su ga poznavali. Nije navij’o on ni za jedan drugi klub, osim za svoj Novi Pazar. Često bih ga upitao odakle mu tolika volja da ide na skoro svaku Pazarovu utakmicu (bilo da je kod kuće ili u gostima), a on mi je umjesto odgovora upućivao lagani smješak i nježni pogled iznad svojih krupnih naočara. Nije on samo išao na utakmice Pazara, kad smo bili u onoj velikoj Jugi i sad kad smo u ovoj državi. Posjećivao je on i sve Pazarove treninge.
Još dok je stara tribina bila na zapadu, Asko je sa sitnom hoklicom zasjedao odmah ispod svečane lože, i svi koji bi prije njega tu došli, sa poštovanjem bi se sklanjali, čim bi ga vidjeli da dolazi. Kada nam je stasala ova nova tribina, niko nije sa većom strašću govorio o njoj kao Asko. Opet se njegovo mjesto sasvim dobro raspoznavalo, par redova ispod lože, po sredini terena. Davno su ljudi iz kluba primjetili tu njegovu ljubav prema našem klubu, pa je Asko često znao bit’ u autobusu sa igračima, kao birani musafir ili kao počasni vođa puta. Nisu ga nikad razminuli sa povlasticama i zahvalnicama, ali je danas dobio onu najveću.
Godinama smo ja, moj otac i moj mlađi brat pravili Asku društvo na utakmicama. Sjedio sam uz i pored njega i bio žedan njegovih komentara i sugestija. Nikad nije ružno govorio ni za jednog igrača. Nikad nikog nije opsov’o, ili uputio ružnu riječ.
Igrali smo moravsko-šumadijsku zonu, srpsku ligu, drugu ligu i one i ove države. Dočekasmo da zaigramo i ovu prvu (kažu: super liga), koja nam je toliko puta izmicala. Dočeka i Asko da vidi svoj Pazar u njoj. Koliko se samo sjekir’o letos kad smo bili na ivici ponora, a koliko je bio radostan ovih dana kad Pazar ruši sve pred sobom.
Sjećam se dobro onog našeg razgovora kad mi je rekao da boluje od leukemije. Nije se mnogo uplašio. Bio je samo ljut na doktoricu što uporno insistira da ode na dalje liječenje u Kragujevac. Kako su dani prolazili, rezultati su mu bili sve gori. Bio je imun na stalna ljekarska nagovaranja i molbe da preduzme nešto. Najzad, poslije jednog našeg kraćeg razgovora prije par mjeseci, pristao je da se podvrgne terapiji.
Pamtim jednu njegovu šalu, kad se navodno obratio svojoj hanumi sa riječima: „Ako ćeš da umreš prije mene, nemo’ za Bož’i hatar to da učiniš kad Pazar igra“. Često bi se tome smijali. Još samo prije dvije hefte, Asko je sa nama, onako bolestan i vidno tiši, ispratio utakmicu Pazara sa Donjim Sremom. Utakmica je bila više nego teška. Kad smo postigli taj jedini gol, svi smo poskakali na noge. Jedino je Asko ostao prikovan za stolicu. Na licu mu se očitavala radost i olakšanje.
Da sam ga nekad pitao, kad bi haj’o da mu bude dženaze, siguran sam da bi mi odgovorio: „Kad Pazar igra“. Koji to režiser može da izrežira nešto što se danas dogodilo pred svima nama na današnjoj dženazi?
Znao sam da je dosta bolestan, ali nisam mogao da vjerujem da je na kraju svoga puta. Jutros kada sam dobio poruku o njegovoj smrti, bio sam zbunjen i ošamućen. Igrom slučaja, određeno je da dženaze od kuće krene u 13.30.sati. Današnja utakmica sa Spartakom je trebala da počne u isto vrijeme. Par sati pred utakmicu, odlučeno je u klubu da se Asku oda počast sa minutom ćutanja i Fatihom.
Dženazu smo klanjali u Bor-džamiji i krenuli ka Gazilaru. Put nas je vodio pored stadiona. Dok smo prolazili sa njegove južne strane, sa stadiona su se čulo glasno navijanje. Iako su, čujem, plavi pogodili prečku u prvom poluvremenu, rezultat je ostao 0:0. Zagledivali smo se svi redom, u tišini, gledajući čas na zelenu čohu koja je prekrivala mejta, čas na užarene tribine na istoku i zapadu. Čim je dženaze razminulo stadion i krenulo niz zadnju padinu, sa tribina se prolomio gromoglasan zvuk. Poteče mi suza niz obraz.
Drugi gol je pao kad su Aska spuštali u mezar, a treći kad smo učili dovu. Dok se hodža zahvaljivao prisutnima na dolasku, sa stadiona je dopiralo: „ NOOOVI PA-ZAR, NOOOVI PA-ZAR.“
Kad sam bio mali, moja rahmetelje bijača (hodžinica) mi je pričala da, kad nose merhuma ka groblju i dok mu se uči dova nad grobom, merhum sve čuje.
Dragi moj Asko, Pazar je za tebe danas pobijedio i to sa 3:0
Zato Molimo sve igrače da u nedelju kada budu istrčali na teren bar za trenutak sjete se ovog teksta a ostalo će odraditi srce.
Za druge se navija, a Pazar se voli – stoji u objavi na Facebooku.
Više od 7.000 pristalica Novog Pazara dočekalo je u ponedjeljak u jednoj od centralnih gradskih ulica lidera šampionata koji je u meču 10. kola pobijedio Radnički 1923 u Kragujevcu sa 3:1.
Uz baklje i navijačke pjesme sačekali su autobus sa igračima i stručnim štabom Plavih, koji se parkirao ispred Muzeja Ras oko 22:30, a potom su se trener Vladimir Gaćinović, kapiten Stefan Lončar i fudbaleri pridružili navijačima u velikom slavlju.
- Vlado, majstore, Pazarci su uz tebe, Vlado, majstore, vodi nas do titule”, skandiralo se treneru Vladimiru Gačinoviću koji je nekad predvodio i trebinjski Leotar.
Novi Pazar je nakon sedam uzastopnih pobjeda vodeći u Super ligi sa 21 bodom, dok Crvena zvezda na drugom mjestu ima bod manje, ali i dvije utakmice manje.
