najvažnije natjecanje nac. vrsta u nadležnosti FIFA-e i uz Olimpijske igre (OI) najpopularnije i najprestižnije šport. natjecanje.
Završni turnir održava se svake četvrte godine, a prethode mu kvalifikacije koje se organiziraju po zemljopisnom načelu i ključu (svaki kontinentalni savez odn. konfederacija daje određen broj sudionika). U kvalifikacijama sudjeluju vrste većine članova FIFA-e. Ideja o organizaciji SP-a javila se odmah po osnutku FIFA-e 1904., no u to vrijeme za većinu je nogometni turnir na OI bio zapravo ravan svj. prvenstvu. Nakon I. svj. rata, s proširenjem profesionalizma u nogometu, potreba za organizacijom zasebnoga nogometnog natjecanja najboljih svj. reprezentacija postajala je sve aktualnija.
Odluka o pokretanju SP-a donesena je na kongresu FIFA-e 1928. u Amsterdamu na inicijativu tadašnjeg predsjednika J. Rimeta i tajnika franc. nogometnog saveza H. Delaunaya, koji je zajedno s austr. dužnosnikom H. Meislom te Bonnetom i Linnemannom priredio pravila i prionuo organizaciji. Franc. kiparu Albertu Lafleuru povjerena je izrada pobjedničkog pehara, koji se od 1950. nazivao Kupom Julesa Rimeta i bio je prijelazni sve dok 1970. nije pripao trostrukom osvajaču Brazilu.
Od 1974. pobjedniku SP-a FIFA dodjeljuje trofej Svjetski kup (autor Silvio Gazzaniga). Do 1978. na završnom turniru sudjelovalo je do 16 reprezentacija, 1982., 1986. i 1992. nastupile su 24, a od 1998. nastupaju 32 reprezentacije.
Urugvaj 1930.
Nakon višegodišnjih nastojanja, odluka o održavanju prvoga SP-a donesena je na kongresu FIFA-e 1928. Za domaćina je određen Urugvaj, pa je zbog velike udaljenosti dio eur. zemalja odustao. Turnir se održao od 13. do 30. srpnja.
Sudjelovalo je 13 reprezentacija raspoređenih u 4 skupine. Jugoslavija je u drugoj skupini zauzela prvo mjesto i kvalificirala se za polufinale, gdje je poražena (Urugvaj – Jugoslavija 6 : 1) i s reprezentacijom SAD-a podijelila 3. mjesto. U drugom polufinalu Argentina je pobijedila SAD (6 : 1) te su se u finalu susreli južnoamer. suparnici Urugvaj – Argentina (4 : 2). Sudio je Langenus iz Belgije. Strijelci: Dorado, Castro, Cea i Iriarte za Urugvaj, Stabile i Peucelle za Argentinu.
Sve utakmice igrane su u Montevideu na 5 stadiona (Centenario, Pocitos, Central, Colombes i Amsterdam), što je jedinstven slučaj u povijesti SP-a. Prvenstvo je održano bez kvalifikacija, a nije se igrala ni utakmica za 3. mjesto.
Najnegativnija strana tog prvenstva bilo je suđenje. Dobre su bile sudije iz Europe, a južnoamerički suci tumačili su pravila svaki na svoj način. Nisu razlikovali oštru od grube igre, a posebne poglede imali su na pravilo o zaleđu, na izvođenje udarca iz kuta i ubacivanje lopte iz auta.
Na 18 odigranih utakmica postignuto je 70 pogodaka ili prosječno 3,9 po utakmici. Najbolji strijelac prvenstva bio je Guillermo Stabile (Argentina) s 8 pogodaka.
Utakmice je pratilo 434 000 gledatelja.
Italija 1934.
Nakon bojkota prvog SP-a od većine eur. zemalja, na drugome SP-u južnoamer. zemlje uzvratile su istom mjerom. Završni turnir sa 16 sudionika održao se od 27. svibnja do 10. lipnja.
U kvalifikacijama, koje su prvi put igrane, sudjelovalo je 29 država podijeljenih prema zemljopisnome ključu u 12 skupina, ali se u nekima nije igralo jer su naknadno neke reprezentacije odustale. Prve kvalifikacije imale su mnoge nedostatke, neke su momčadi morale odigrati čak 6 utakmica (Kuba), neke 4 (Meksiko), neke 3, nekima (Italija i Čehoslovačka) bila je dovoljna 1 utakmica. Samo su u tri skupine odigrane sve utakmice po ključu: jedna utakmica kod kuće i uzvratna u gostima.
Jugoslavija se nije plasirala u desetoj skupini sa Švicarskom i Rumunjskom. Urugvaj se nije prijavio za kvalifikacije. Igralo se po kup-sustavu, na ispadanje; natjecanja su održana u 8 gradova. U četvrtfinale su se kvalificirale samo eur. zemlje. Italija i Španjolska su nakon neriješenog ishoda ponovile svoj susret.
U finalu je Italija nakon produžetka bila bolja od Čehoslovačke na veliku radost prepunog stadiona u Rimu i tal. diktatora Benita Mussolinija, koji je prvenstvo iskoristio za veličanje svojega režima.
U sastavu Italije bila su četiri naturalizirana Argentinca (Orsi, Monti, Demaria i Guaita) te jedan Brazilac (Guarisi). Strijelci: Schiavio i Orsi za Italiju, Puc za Čehoslovačku. Sudac Eklind (Švedska).
U utakmici za 3. mjesto Njemačka je pobijedila Austriju s 3 : 2. Na 17 odigranih utakmica postignuto je 70 pogodaka ili 4,1 po utakmici.
Najbolji strijelac prvenstva bio je Oldřich Nejedlý (Čehoslovačka) s 5 pogodaka.
Utakmice je pratilo 395 000 gledatelja.
Francuska 1938. Završni turnir održao se od 4. lipnja do 19. lipnja u 9 franc. gradova. FIFA je odlučila da zemlja organizator i dotadašnji prvak svijeta ne moraju igrati kvalifikacijske utakmice i da izravno ulaze u završnicu.
U kvalifikacijama su sudjelovale 24 reprezentacije iz Europe, 5 iz Sjev. i Sr. Amerike, 4 iz Juž. Amerike i 3 iz Azije, ukupno 36 država. U završnici je nastupilo 15 zemalja. Argentina je u zadnji čas odustala. Igralo se po kup-sustavu.
Jugoslavija se nije kvalificirala jer je izgubila od Poljske – u Varšavi sa 4 : 0, a u Beogradu pobijedila s 1 : 0. Prvenstvo je odigrano u 9 gradova. Četvrtfinale: Švedska – Kuba 8 : 0, Madžarska – Švicarska 2 : 0, Italija – Francuska 3 : 1, Brazil – Čehoslovačka 1 : 1, u ponovljenoj utakmici 2 : 1 za Brazil; u polufinalu Italija je pobijedila Brazil s 2 : 1, a Mađarska Švedsku s 5 : 1.
U finalu Italija – Madžarska 4 : 2. Tal. vrsta bila je u to vrijeme superiorna svima ostalima, ponajprije na taktičkom planu. Strijelci: Piola 2 i Colaussi 2 za Italiju, Sarosi i Titkos za Madžarsku. Sudac: Capdeville (Francuska). Za 3. mjesto: Brazil – Švedska 4 : 2.
Na 18 odigranih utakmica postignuta su 84 pogotka, odn. 4,7 po utakmici. Najbolji strijelac Leonidas da Silva (Brazil) s 8 pogodaka. On je zadivio i vještinom vladanja loptom te po općoj ocjeni bio najbolji pojedinac.
Utakmice je pratilo 483 000 gledatelja.
Brazil 1950.
Završni turnir održao se u 6 braz. gradova od 24. lipnja do 16. srpnja. U kvalifikacijama su sudjelovale 32 reprezentacije. Kvalifikacijski maraton u 10 skupina imao je niz slabosti, u 6 eur. skupina odigrano je 20 utakmica, u Sr. Americi samo 6.
Nakon odustanka Škotske, Turske i Indije, organizatori su sa žaljenjem ustanovili da će u završnici igrati samo 13 momčadi i da će jedan od favorita, u četvrtoj skupini završnice, imati samo jednog suparnika, u reprezentaciji Bolivije.
Jugoslavija je u drugoj kvalifikacijskoj skupini odigrala 5 utakmica (Izrael 6 : 0, 5 : 2), Francuska (1 : 1, 1 : 1, 3 : 2 u Firenci). Uspjela se kvalificirati u dramatičnoj majstorici s Francuzima pogotkom Željka Čajkovskog u produžetku (114. minuti) treće utakmice. Na finalnom turniru reprezentacije su bile raspoređene u 4 skupine. U prvoj skupini uz Jugoslaviju su nastupali još Brazil, Meksiko i Švicarska.
Rezultati u skupini: Jugoslavija – Švicarska 3 : 0, Jugoslavija – Meksiko 4 : 1, Jugoslavija – Brazil 0 : 2. Nakon razigravanja po skupinama, 4 najbolje vrste igrale su svaka sa svakom za poredak od 1. do 4. mjesta. Organizator se nadao da će tako nadoknaditi gubitak zbog nenastupanja 16 reprezentacija.
U odlučujućoj utakmici za prvo mjesto Urugvaj je s 2 : 1 porazio favoriziranu vrstu domaćina i rastužio prepuno gledalište stadiona Maracane. Na toj utakmici strijelci su bili Schiaffino i Ghiggia za Urugvaj, a Friaca za Brazil. Brazilac Ademir bio je najbolji strijelac turnira s 9 pogodaka.
Na 22 odigrane utakmice postignuto je 88 pogodaka, ili prosječno 4 po utakmici.
Utakmice je pratilo 1 337 000 gledatelja.
Švicarska 1954.
Završni turnir održao se od 16. lipnja do 4. srpnja.
U kvalifikacijama je sudjelovalo 38 reprezentacija. Jugoslavija je u kvalifikacijama nastupala u 10. kvalifikacijskoj skupini s Grčkom i Izraelom i osvojila prvo mjesto (Izrael – Jugoslavija 0 : 1, Jugoslavija – Izrael 1 : 0, Jugoslavija – Grčka 1 : 0, Grčka – Jugoslavija 0 : 1).
Na finalnom turniru 16 reprezentacija bilo je raspoređeno u 4 skupine. Prvenstvo je održano u 6 gradova. U prvoj skupini uz Jugoslaviju bile su još Francuska, Brazil i Meksiko. Jugoslavija je pobijedila Francusku (1 : 0; Milutinović) i odigrala s Brazilom 1 : 1 (Zebec), te se kvalificirala za četvrtfinale gdje je poražena od Zap. Njemačke (0 : 2). U jednom od najdramatičnijih finala, favorizirana mađ. vrsta, u najboljem sastavu u povijesti, povela je nakon 10 minuta igre s 2 : 0, stvorila još mnoštvo prigoda, ali rezultat je na kraju bio 3 : 2 za Nijemce. Strijelci za Madžarsku: Puskás i Czibor, a Morlock i dvaput Rahn za Zap. Njemačku.
Najbolji strijelac turnira bio je Madžar Kocsis s 11 pogodaka.
U utakmici za 3. mjesto Austrija je s 3 : 1 bila bolja od Urugvaja.
Na 26 utakmica postignuto je 140 pogodaka, s prosjekom od 5,4 pogodaka po utakmici. Bilo je to dotad najefikasnije svj. prvenstvo.
Natjecanje je pratilo 943 000 gledatelja.
Švedska 1958.
Završnica se održavala od 8. do 29. lipnja. Za kvalifikacije su se prijavile 53 reprezentacije u 14 skupina.
Jugoslavija je nastupila u 7. kvalifikacijskoj skupini s Rumunjskom i Grčkom i osvojila prvo mjesto (Grčka – Jugoslavija 0 : 0, Rumunjska – Jugoslavija 1 : 1, Jugoslavija – Grčka 4 : 1, Jugoslavija – Rumunjska 2 : 0). Na finalnom turniru 16 reprezentacija raspoređene su u 4 skupine. Prvenstvo se održavalo u 12 gradova. Jugoslavija je bila u skupini s Francuskom (3 : 2), Paragvajem (3 : 3) i Škotskom (1 : 1), kvalificirala se u četvrtfinale i izgubila od Zap. Njemačke (0 : 1).
U finalnoj utakmici izvrsna ekipa Brazila uvjerljivo je s 5 : 2 nadigrala Švedsku. Strijelci su bili Vavá 2, Pelé 2 i Zagalo za Brazil, a Liedholm i Simonsson za Švedsku. U braz. sastavu posebno se istaknuo mladi Pelé. U idealni sastav prvenstva ušao je Vladimir Beara. U utakmici za treće mjesto Francuska je sa 6 : 3 bila bolja od Zap. Njemačke.
Na 35 utakmica postignuto je 126 pogodaka ili prosječno 3,6 po utakmici. Najbolji strijelac bio je Just Fontaine (Francuska) s 13 pogodaka.
Natjecanje je pratilo 868 000 gledatelja.
Čile, 1962.
Iako je zemlju 1960. pogodio katastrofalni potres, Čile je ipak organizirao završni turnir od 30. svibnja do 17. lipnja.
U kvalifikacijama je sudjelovalo 56 reprezentacija. Jugoslavija je u kvalifikacijama nastupila u 10. skupini s Poljskom i Juž. Korejom i zauzela prvo mjesto. Na završnom turniru 16 sudionika razvrstano je prema zemljopisnom i jakosnom načelu u četiri skupine. Jugoslavija je u skupini A zauzela drugo mjesto (SSSR 0 : 2, Urugvaj 3 : 1, Kolumbija 5 : 0) te se plasirala u četvrtfinale, u kojemu je nakon velike borbe pobijedila Zap. Njemačku pogotkom P. Radakovića. U polufinalu poražena je od Čehoslovačke (1 : 3), a u utakmici za treće mjesto od Čilea (0 : 1).
Brazil je uspio obraniti prvo mjesto nakon pobjede u finalu protiv Čehoslovačke (3 : 1). Strijelci su bili Zito, Vavá i Amarildo za Brazil, a Masopust za Čehoslovačku. Sudac: Latišev (SSSR).
Na 32 odigrane utakmice postignuto je 89 pogodaka ili prosječno 2,8 po utakmici. Najbolji strijelci: Jerković (Jugoslavija), Albert (Madžarska), Ivanov (SSSR), Garrincha (Brazil), Sánchez (Čile) i Vavá (Brazil) – svaki je postigao 4 pogotka.
Natjecanje je pratilo 776 000 gledatelja.
Engleska 1966.
Završni turnir održao se od 11. do 30. lipnja.
U kvalifikacijama je sudjelovala 71 reprezentacija. Kvalifikacije su izbacile 14 reprezentacija za borbu sa svj. prvakom Brazilom i domaćinom Engleskom, koji su ušli izravno među izabrane. Jugoslavija se nije plasirala jer je u 3. skupini zauzela treće mjesto, iza Francuske i Norveške. Prvenstvo je održano u 7 gradova i na 8 stadiona. Sudionici završnog turnira bili su raspoređeni u 4 skupine. Po dvije prvoplasirane momčadi ušle su u četvrfinale. Branitelj naslova Brazil nije prošao kvalifikacijsku skupinu. U polufinalu je Zap. Njemačka pobijedila Sovjetski Savez s 2 : 1, a Engleska s istim rezultatom Portugal.
Finalna utakmica bila je jedno od dramatičnih finala. Nakon isteka regularnog vremena bilo je 2 : 2. U produžetcima Englezi su postigli dva pogotka za konačnih 4 : 2, no kod prvog od tih dvaju pogodaka zauvijek je ostala nedoumica: je li lopta prešla crtu! Strijelci Hurst 3 i Peters za Englesku, a Weber i Haller za Zap. Njemačku. Sudac: Dienst (Švicarska). U utakmici za treće mjesto Portugal je s 2 : 1 svladao Sovjetski Savez.
Na 32 utakmice postignuto je 89 pogodaka ili prosječno 2,8 po utakmici.
Najbolji strijelac te jedan od najzapaženijih igrača prvenstva bio je Portugalac Eusebio s 9 pogodaka.
Utakmice je pratilo 1 614 677 gledatelja.
Meksiko 1970.
Završni turnir održao se od 31. svibnja do 21. lipnja.
U kvalifikacijama je sudjelovalo 70 reprezentacija. Engleska se izravno kvalificirala kao svj. prvak, Meksiko kao domaćin. Jugoslavija je nastupila u 6. kvalifikacijskoj skupini i nije se plasirala (Jugoslavija – Finska 9 : 1, Belgija – Jugoslavija 3 : 0, Jugoslavija – Španjolska 0 : 0, Španjolska – Jugoslavija 2 : 1, Finska – Jugoslavija 1 : 5, Jugoslavija – Belgija 4 : 0).
Prvenstvo je održano u 5 gradova po već ustaljenom sustavu: 4 skupine i razigravanje po kup-sustavu, a proteklo je u znaku moćne vrste Brazila, predvođene Peléom. Viđeno je nekoliko sjajnih utakmica, među kojima polufinale Italije i Zap. Njemačke (4 : 3) i finale u kojemu je Brazil s 4 : 1 nadigrao Italiju. Strijelci: Pelé, Carlos Alberto, Gerson, Jairzinho za Brazil, a Boninsegna za Italiju. Sudac: Glöckner (Ist. Njemačka). U utakmici za treće mjesto Zap. Njemačka – Urugvaj 1 : 0.
Pobjednički trofej, pehar Julesa Rimeta, pripao je u trajno vlasništvo Brazilu kao prvoj vrsti koja je treći put osvojila SP.
Na 32 odigrane utakmice postignuto je 95 pogodaka ili prosječno 2,8 po utakmici.
Najbolji strijelac bio je Nijemac G. Müller s 10 pogodaka.
Utakmice je pratilo 1 673 975 gledatelja.
SR Njemačka 1974.
Završni turnir održao se od 13. lipnja do 7. srpnja.
U kvalifikacijama je bilo prijavljeno 99 reprezentacija. Brazil se izravno plasirao kao svj. prvak, SR Njemačka kao domaćin. Jugoslavija je nastupala u 7. kvalifikacijskoj skupini u kojoj su se vodile neizvjesne borbe (Španjolska – Jugoslavija 2 : 2, Jugoslavija – Grčka 1 : 0, Jugoslavija – Španjolska 0 : 0, Grčka – Jugoslavija 2 : 4), a plasman na SP izborila je, u dodatnoj utakmici u Frankfurtu, pobjedom nad Španjolskom s 1 : 0 (Katalinski).
Prvenstvo se održalo u 9 gradova (Zap. Berlin, Hamburg, Frankfurt, Dortmund, Gelsenkirchen, Hannover, Düsseldorf, Stuttgart, München). Jugoslavija je na gl. turniru nastupala u drugoj skupini i kao pobjednik plasirala se u drugi krug. Imala je isti broj bodova kao Brazil i Škotska, ali najbolju razliku pogodaka (Jugoslavija – Brazil 0 : 0, Jugoslavija – Zair 9 : 0, Jugoslavija – Škotska 1 : 1). U drugom krugu ponovno se razigravalo unutar dviju skupina. Pobjednici su izravno išli u finale, a drugoplasirani su razigravali za treće mjesto.
Finalna utakmica pamti se po porazu Nizozemske koja je, predvođena J. Cruyffom, prema općem sudu prikazala najkvalitetniju igru. Njemačka je bila bolja s 2 : 1. Strijelci: Breitner (11 m) i Müller za SR Njemačku, a Neeskens (11 m) za Nizozemsku. Sudac: Taylor (Engleska). Za treće mjesto Poljska – Brazil 1 : 0.
Na 38 odigranih utakmica postignuto je 97 pogodaka ili prosječno 2,5 po utakmici.
Najbolji strijelac bio je polj. napadač Grzegorz Lato sa 7 pogodaka.
Utakmice je pratilo 1 774 022 gledatelja.
Argentina 1978.
Završni turnir održao se od 1. do 26. lipnja.
U kvalifikacijama je sudjelovalo 109 reprezentacija. Jugoslavija je nastupala u 8. kvalifikacijskoj skupini i nije se plasirala (Španjolska – Jugoslavija 1 : 0, Jugoslavija – Rumunjska 0 : 2, Rumunjska – Jugoslavija 4 : 6, Jugoslavija – Španjolska 0 : 1). Prvenstvo je održano u 4 skupine u 5 gradova.
Dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine plasirale su se u drugi krug natjecanja, u kojemu se opet igralo unutar dviju skupina, a pobjednici su bili finalisti. U finalu je domaćin bio bolji od Nizozemske (3 : 1), a pobjeda je izborena nakon produžetaka. Strijelci: Kempes 2 i Bertoni za Argentinu, a Nanninga za Nizozemsku. Sudac: Gonella (Italija). Za treće mjesto: Brazil – Italija 2 : 1.
Na 38 utakmica postignuta su 102 pogotka ili prosječno 2,7 po utakmici.
Najbolji strijelac bio je arg. napadač Mario Kempes sa 6 pogodaka.
Utakmice je pratilo 1 610 215 gledatelja.
Španjolska 1982.
Završni turnir, prvi put s povećanim brojem sudionika (24), održao se od 13. lipnja do 11. srpnja.
U kvalifikacijama je sudjelovalo 108 reprezentacija. Jugoslavija je nastupala u 5. kvalifikacijskoj skupini (Luksemburg – Jugoslavija 0 : 5, Jugoslavija – Danska 2 : 1, Italija – Jugoslavija 2 : 0, Jugoslavija – Grčka 5 : 1, Danska – Jugoslavija 1 : 2) te se uz Italiju kvalificirala za završni turnir. U prvome krugu 24 reprezentacije bile su podijeljene u 6 skupina, u drugome krugu 12 reprezentacija u 4 skupine, a pobjednici su se plasirali u polufinale u kojemu je Italija bila bolja od Poljske, a Zap. Njemačka od Francuske nakon dramatične utakmice (3 : 3) koja je završila izvođenjem jedanaesteraca.
U finalu je Italija bila bolja od Zap. Njemačke. Strijelci su bili Rossi, Altobelli i Tardelli za Italiju, a Breitner za Zap. Njemačku. Sudio je Coelho (Meksiko). U utakmici za treće mjesto: Poljska – Francuska 3 : 2.
Na 52 odigrane utakmice postignuto je 146 pogodaka ili prosječno 2,8 po utakmici.
Najbolji strijelac bio je tal. napadač Paolo Rossi sa 6 pogodaka.
Utakmice je pratilo 1 856 277 gledatelja.
Meksiko 1986.
Nakon što je Kolumbija kao prvotni kandidat odustala od organizacije, završni turnir organizirao je Meksiko od 31. svibnja do 29. lipnja.
Za kvalifikacije se prijavilo 120 reprezentacija. Jugoslavija je nastupala u 4. kvalifikacijskoj skupini i nije se plasirala (Jugoslavija – Bugarska 0 : 0, Ist. Njemačka – Jugoslavija 2 : 3, Jugoslavija – Luksemburg 1 : 0, Jugoslavija – Francuska 0 : 0, Bugarska – Jugoslavija 2 : 1, Jugoslavija – Ist. Njemačka 1 : 2, Francuska – Jugoslavija 2 : 0). Kvalificirale su se Francuska i Bugarska. Prvenstvo je održano u 9 gradova. Proteklo je u znaku arg. vrste predvođene Maradonom.
U finalu Argentina je s 3 : 2 bila bolja od Zap. Njemačke. Strijelci: Brown, Burruchaga i Valdano za Argentinu, a Völler i Rummenigge za SR Njemačku. Sudac: Arppi Filho (Brazil). U utakmici za treće mjesto: Francuska – Belgija 4 : 2.
Na 52 odigrane utakmice postignuta su 132 pogotka ili prosječno 2,5 po utakmici.
Najbolji strijelac prvenstva bio je Gary Lineker (Engleska) sa 6 pogodaka.
Utakmice je pratilo 2 407 131 gledatelj.
Italija 1990.
Završni turnir održao se od 8. lipnja do 8. srpnja u 12 gradova.
Za kvalifikacije se prijavilo 112 reprezentacija. Jugoslavija je nastupala u 5. kvalifikacijskoj skupini (Škotska – Jugoslavija 1 : 1, Jugoslavija – Francuska 3 : 2, Jugoslavija – Cipar 4 : 0, Francuska – Jugoslavija 0 : 0, Norveška – Jugoslavija 1 : 2, Jugoslavija – Škotska 3 : 1, Jugoslavija – Norveška 1 : 0, Cipar – Jugoslavija 1 : 2). Kvalificirale su se Jugoslavija i Škotska.
U četvrtfinalu Argentina je izbacila Jugoslaviju nakon neriješenog rezultata 0 : 0 i izvođenja jedanaesteraca (3 : 2). U finalu Njemačka je u tvrdoj utakmici s 1 : 0 pobijedila Argentinu. Strijelac je bio A. Brehme iz jedanaesterca. Sudac: Codesal (Meksiko). Za treće mjesto: Italija – Engleska 2 : 1.
Na 52 odigrane utakmice postignuto je 115 pogodaka ili prosječno 2,2 po utakmici.
Najbolji strijelac bio je tal. napadač Salvatore Schillaci sa 6 pogodaka.
Utakmice je pratilo 2 517 348 gledatelja.
Sjedinjene Američke Države 1994.
Završni turnir održao se od 17. lipnja do 17. srpnja u 9 gradova.
Za kvalifikacije su se prijavile 143 reprezentacije. Nakon raspada Jugoslavije, zemlje nasljednice nisu nastupale u kvalifikacijama koje su započele već 1992. U prvom dijelu prvenstva najbolje igre pružala je Argentina, ponovno predvođena Maradonom, ali zbog pozitivnog nalaza na doping-kontroli bio je diskvalificiran.
Drugi nemili događaj zbio se nakon ispadanja kolumbijske vrste i povratka u domovinu. Nezadovoljni navijač ustrijelio je kolumbijskoga braniča Escobara jer ga je smatrao krivcem za neuspjeh.
U finalnom susretu favorizirani Brazil domogao se pobjede nad Italijom tek nakon izvođenja jedanaesteraca (0 : 0, 3 : 2). U utakmici za treće mjesto Švedska je bila bolja od Bugarske (4 : 0).
Na 52 odigrane utakmice postignut je 171 pogodak ili prosječno 2,7 po utakmici.
Najbolji strijelci: rus. napadač Oleg Salenko i bug. napadač Hristo Stoičkov s po 6 pogodaka.
Utakmice je pratilo 3 587 538 gledatelja.
Francuska 1998.
Završni turnir održao se od 10. lipnja do 12. srpnja u 9 franc. gradova na 10 stadiona.
Za kvalifikacije su se prijavile 174 članice FIFA-e, među kojima je prvi put bila i Hrvatska u prvoj eur. kvalifikacijskoj skupini. U konkurenciji s Danskom (pobjednik), Grčkom, BiH i Slovenijom zauzela je drugo mjesto. Za nastup na završnom turniru izborila se u dvije dodatne kvalifikacijske utakmice s Ukrajinom (2 : 0 u Zagrebu i 1 : 1 u Kijevu). Završni turnir prvi je put imao 32 sudionika. Hrvatska je u prvom krugu bila druga u skupini (Jamajka 3 : 1, Japan 1 : 0, Argentina 0 : 1) te se izborila za nastavak natjecanja po kup-sustavu. U osmini finala pobijedila je Rumunjsku (1 : 0), a u četvrtfinalu u svojoj najboljoj predstavi na prvenstvu Njemačku (3 : 0). U polufinalu je izgubila utakmicu s domaćinom (1 : 2), ali nakon pobjede nad Nizozemskom (2 : 1) pripalo joj je treće mjesto.
U finalnoj utakmici na stadionu St. Denis u Parizu Francuska je u velikoj igri uvjerljivo pobijedila Brazil (3 : 0). Strijelci: Zidane (2) i Petit. Sudio je Said Belqola iz Maroka.
Na 64 odigrane utakmice postignut je 171 pogodak ili prosječno 2,7 po utakmici.
Najbolji strijelac prvenstva: hrv. napadač D. Šuker, koji je postigao 6 pogodaka, po jedan na svakoj utakmici, osim protiv Argentine.
Utakmice je pratilo 2 785 100 gledatelja.
Japan i Južna Koreja 2002.
Završni turnir održao se od 31. svibnja do 30. lipnja. Prvi su put turnir organizirale dvije zemlje, a utakmice su se igrale u čak 20 gradova.
Za kvalifikacije se prijavilo 198 članica FIFA-e. U polufinalnim susretima Njemačka odn. Brazil bili su bolji od Juž. Koreje odn. Turske. U finalu je braz. vrsta, koja je predvođena napadačkim dvojcem Rivaldom i Ronaldom pobijedila u svih 7 susreta, bila bolja od Njemačke s 2 : 0. Oba pogotka postigao je Ronaldo, koji je bio i najbolji strijelac prvenstva s 8 pogodaka. Sudio je Pierluigi Collina iz Italije. U utakmici za treće mjesto Turska je pobijedila Juž. Koreju s 3 : 2.
Na 64 odigrane utakmice postignut je 161 pogodak ili prosječno 2,5 po utakmici.
Utakmice je pratilo 2 705 197 gledatelja.
Njemačka 2006.
