književnost i nogomet

Albertu Camusu, kojega su od karijere nogometnoga vratara u srednjoškolskoj dobi udaljili prvi znakovi tuberkuloze, pripisuje se rečenica: »Sve što sam naučio u životu, naučio sam zahvaljujući nogometu«. Jean-Paul Sartre, korifej franc. intelektualne scene u središnjim desetljećima XX. st., ustvrdio je da je »nogomet metafora života«. Bohumil Hrabal, ključna figura češ. pripovjedne proze u drugoj pol. XX. st., čitav je život bio strastven poklonik nogometa, zadivljen driblingom Nándora Hidegkutija, jednoga od najboljih nogometaša »madžarske lake konjice«, a Pier Paolo Passolini, film. redatelj i pisac koji je svojedobno igrao za Genou, usporedio je nogomet s jezikom – europski s prozom, a latinoamerički s poezijom. Unatoč sklonostima i rečenicama koje pripadaju velikim književnicima i iz kojih bi se moglo zaključiti da je razmjerno lako uspostaviti vezu između nogometa i književnosti, posrijedi je materijal koji još nije doživio književnopov. obradu i sistematizaciju. Jedan od rijetkih sveobuhvatnih pokušaja jest antologija, u kojoj su združena »pera i kramponi«, što su je pred SP u Francuskoj 1998. sastavili Patrice Delbourg i Benoît Heimermann (Football & Littérature: Une anthologie de plumes et de crampons, 1998), a kao dobar noviji primjer izbora iz nac. nogometne književnosti vrijedi izdvojiti knjigu Nada koja nas ubija: antologija škotske nogometne proze (The Hope That Kill Us: An Anthology of Scottish Football Fiction, prir. Adrian Searle, 2003). Iako se prisutnost igre loptom može u motivskoj zastupljenosti dokumentirati gotovo od samih početaka književnosti zap. kruga, teško je utvrditi je li posrijedi nogomet ili neka slična šport. igra. Tako su Leopardijeva pjesma Pobjedniku u igri loptom (A un vincitore nel palone) iz 1821. ili pjesma R. M. Rilkea Lopta (Der Ball), uvrštena u zbirku Nove pjesme (Neue Gedichte, 1907–08), prije primjeri motiva igre loptom nego potvrde prisutnosti nogometa u književnosti. Stoga se nogomet kao knjiž. tema može sustavnije pratiti tek u XX. st., i to zahvaljujući izvanknjiževnim razlozima koji su izazvali njegovu vidljivost i prepoznatljivost. Dakle, tek nakon što je igra kodificirana potkraj XIX. st., nakon što se proširila eur. kontinentom i nakon što je to širenje dovelo do popularnosti nogometa, nogometna je tematika izazvala frekventnije reakcije u širem polju književnosti. Te se reakcije mogu pratiti kroz pet osnovnih pojavnih oblika: a) vidljivost nogometa u opusu kanonskih autora zap. knjiž. kruga, kao i pisaca koji prema književnopov. procjenama pripadaju visokoj književnosti, b) nogometna književnost u popularnoj literaturi i kulturi, karakteristična, npr., za brit. masovnu kulturu i knjiž. kompetenciju radničke klase koja je ishodišno i dominantno soc. tijelo navijačke i potrošačke kulture (kratke priče u popularnim časopisima, naracija u stripu, jeftini romani s kioska), c) nogomet u književnosti za djecu i mlade (slikovnice, pripovjedna proza), d) nogometna nefikcionalna proza kao polje susreta nogometa, književnosti i publicistike, odn. biografska i autobiografska proza značajnih nogometaša, trenera i sudaca (npr. Pelé, D. Maradona, P. Rossi, J. Cruyff, O. Kahn, D. Beckham, T. Effenberg, A. Asanović, sir B. Robson, A. Wenger, P. Collina), e) nogometna književnost na Internetu kao noviji oblik literarne prakse u kojemu participiraju virtualne navijačko-knjiž. zajednice. Prvi sustavniji opis nogometa u književnosti vjerojatno pripada rus. piscu Juriju Oleši, koji je u romanu Zavist (Zavist’, 1927) ispripovijedao utakmicu između reprezentacija Njemačke i SSSR-a, a motiv nogometa iskoristili su u svojim pjesmama i njegovi sunarodnjaci Osip Mandelštam (Futbol, 1913) i Nikolaj Zabolockij (Futbol, 1926). Tal. pjesnik Umberto Saba sastavio je poč. 1930-ih Pet pjesama o nogometnoj igri (Cinque poesie sul gioco del calcio, 1933). Španjolac Camilo José Cela napisao je Jedanaest pripovijesti o nogometu (Once cuentos de fútbol, 1963), a Manuel Vá­zquez Montalbán, inače vatreni navijač Barcelone, napisao je roman Centarfor je ubijen u sumrak (El delantero centro fu asesinado al atardecer, 1988), u kojemu Pepe Carvalho, detektiv iz serije od dvadesetak autorovih kriminalističkih romana, rješava slučaj smrti napadača slavnoga katalonskoga kluba. Motiv nekadašnjega vratara metaforički je iskoristio i Austrijanac Peter Handke u pripovijesti Strah golmana prilikom jedanaesterca (Die Angst des Tormanns beim Elfmeter, 1970), dok nizu nobelovaca koji su se pozabavili nogometom pripada i Günter Grass, koji u autobiografskoj prozi Moje stoljeće (Mein Jahrhundert, 1999) evocira pobjedu Njemačke nad Madžarskom u finalnoj utakmici SP-a 1954., razmatra nogometno-poslovne biografije svojih nogometnih idola Fritza Waltera i Ferenca Puskása, i raspravlja o susretu između dviju njem. reprezentacija na SP-u 1974. Između nekolicine zanimljivih nogometnih romana za djecu, uz domaću pripovijetku Nogometna utakmica Slavka Kolara, vrijedi izdvojiti Prvo poluvrijeme Poljaka Adama Bahdaja (Do przerwy 0 : 1, 1957), roman koji je preveden na desetak jezika (Prvo poluvrijeme, prev. P. Vujičić, Sarajevo 1960), a poslužio je i kao predložak za igrani film. Spomenutim bi likovima nogometa u književnosti trebalo dodati i jedan sintetizirajući, karakterističan za postmodernu kult. logiku koja posljednjih desetljeća mijenja organizacijski lik nogometa, njegovu globalnu medijsku reprezentaciju i knjiž. zastupljenost. Frekvencija nogometa u postmodernističkoj književnosti – odn. u književnosti koja, iako lišena dominantnih postmodernističkih postupaka, dijeli repertoar popularne kulture i sudjeluje u razmjeni između visoke i popularne književnosti te literature i medija – pokazuje da je generacija književnika, rođenih kasnih 1950-ih ili 1960-ih godina, dominantno formirana kroz popularnu kulturu kojoj nogomet po definiciji pripada, poč. 1990-ih odabrala taj šport kao aktivnu knjiž. temu, osobito kada je posrijedi navijačka supkultura i odrastanje uz nogomet. U tom se smislu može govoriti i o nogometnoj književnosti kao važnom žanru suvr. pripovjedne proze koji je, poput nogometa, poč. 1990-ih krenuo iz Engleske. Najpoznatija je svakako Nogometna groznica (Fever Pitch, 1992) Nicka Hornbyja, u kojoj se odrastanje mjeri usponima i padovima londonskoga Arsenala. Veza između nogometa i klasnoga položaja, odn. grubost navijačke supkulture, osnovna je tema u romanu Johna Kinga Tvornica nogometa (The Football Factory, 1996), a Tim Parks, Englez koji od pol. 1980-ih živi u Italiji, napisao je navijačku prozu Sezona s Veronom (A season with Verona, 2002), prateći čitavo prvenstvo taj nogometni klub. Tal. književnost ponudila je i cjelovitu autorsku nogometnu pjesmaricu: Fernando Acitelli objavio je zbirku Samoća desnoga krila. Pjesnička povijest svjetskog nogometa (La solitudine dell’ala destra. Storia poetica del calcio mondiale, 1998), u kojoj je sastavio dvjestotinjak stihovanih portreta poznatih nogometaša. Postmoderna učestalost motiva nogometa nije u posljednja dva desetljeća zaobišla ni hrvatsku književnost, u kojoj su se i tijekom ranijih desetljeća XX. st. pojavljivali motivi nogometa. Nogometna lirika jedno je od prepoznatljivih mjesta u pjesničkom opusu Krešimira Bagića, koji u zbirci Jezik za svaku udaljenost (2001) piše stihove o Laurentu Blancu, Fabienu Barthezu, navijačima Marseillea i rivalstvu između toga kluba i PSG-a. Borivoj Radaković pozabavio se navijačkom supkulturom Dinamovih »Bad Blue Boysa« u romanu Sjaj epohe (1990), da bi zatim po tim motivima napisao dramu Dobro došli u plavi pakao (1994), Jurica Pavičić u romanu Minuta 88 (2002) pripovijeda o svijetu nogometaša i navijača u Splitu, a Robert Perišić objavio je 2001. u rubrici Iskonabule na Iskonovu web-portalu kratku priču Tomas, u kojoj pripovjedač procjenjuje nogometnu vještinu i zalaganje Stjepana Tomasa.