natjecanje nac. vrsta eur. zemalja. Završni turnir održava se svake četvrte godine počevši od 1960. Prvotno se nazivao Kupom eur. nacija. Gl. tajnik Francuskoga nogometnog saveza (FNS) Henri Délaunay već je 1927. predložio organizaciju eur. natjecanja, ali njegova ideja postala je aktualnom tek nakon osnutka eur. nogometne organizacije UEFA-e 1954. Délaunayev sin Pierre i nasljednik u FNS-u obnovio je prijedlog za organizaciju eur. prvenstva, koje je dogovoreno na sastanku 1957. u Kölnu, a konačno prihvaćeno na kongresu UEFA-e u Kopenhagenu. Dogovoreno je da se trofej nazove prema H. Délaunayu. Prve kvalifikacijske utakmice odigrane su u jesen 1958. Predviđeno je da se završnica (dvije polufinalne utakmice te utakmice za 1. i 3. mjesto) održi kao turnir u jednoj zemlji. Francuska 1960. Za prvo kolo prijavilo se 17 nacija (SSSR, Francuska, Rumunjska, Grčka, Turska, Norveška, Jugoslavija, Ist. Njemačka, Portugal, Poljska, Danska, Austrija, Madžarska, Španjolska, Bugarska, Čehoslovačka i Irska). Jedan od gl. favorita bila je Madžarska, ali nije uspjela ući ni u četvrtfinale, u koje su se probile reprezentacije Jugoslavije, SSSR-a, Francuske, Austrije, Portugala, Rumunjske, Čehoslovačke i Španjolske. Nakon što je Francuska osvojila 1958. treće mjesto na SP-u te u četvrtfinalu s 5 : 2 pobijedila Austriju u Parizu, poraslo je zanimanje organizatora za završni turnir u Francuskoj na koji su se plasirali SSSR, Jugoslavija, Francuska i Čehoslovačka. Jugoslavija je, prije nastupa na završnom turniru u Parizu, svladala u kvalifikacijama Bugarsku (2 : 0 u Beogradu i 1 : 1 u Sofiji), i Portugal (5 : 1 u Beogradu i 1 : 2 u Lisabonu). Polufinalna utakmica Jugoslavija–Francuska (5 : 4) igrala se u Parizu na Parku prinčeva: zaslužena pobjeda Jugoslavije nakon što su Francuzi vodili s 4 : 2, ali je u završnici borbe došlo do velikog obrata. U jugosl. reprezentaciji nastupilo je nekoliko velikih asova (Šoškić, Jerković, Zebec, Šekularac, Perušić, Žanetić i Jusufi), koji su bili najzaslužniji za veliku pobjedu i plasman u finale. Rezultat druge polufinalne utakmice u Marseilleu: SSSR–Čehoslovačka 3 : 0. Finalni susret SSSR–Jugoslavija u Parizu na Parku prinčeva nakon 90 minuta završio je s 1 : 1. Strijelci su bili Galić za Jugoslaviju u 41. minuti i Metreveli u 49. minuti za SSSR. U produžetcima Ponedeljnik je u 113. minuti postigao pogodak za 2 : 1 i tako je reprezentacija SSSR-a, predvođena sjajnim vratarom L. Jašinom, osvojila prvi naslov Eur. kupa nacija (SSSR: Jašin, Čekeli, Maslenkin, Krutikov, Vojnov, Netto, Metreveli, Ivanov, Ponedeljnik, Bubukin, Meski; Jugoslavija: Vidinić, Durković, Jusufi, Žanetić, Miladinović, Perušić, Šekularac, Matuš, Jerković, Galić, Kostić). Španjolska 1964. U II. Kupu eur. nacija, nakon kvalifikacija, u četvrtfinale su se plasirale reprezentacije Francuske, Madžarske, Španjolske, Irske, Danske, Luksemburga, SSSR-a i Švedske, koja je eliminirala Jugoslaviju (3 : 2 u Malmöu, 0 : 0 u Beogradu, a prije toga Jugoslavija je pobijedila Belgiju s 3 : 2 u Beogradu i s 1 : 0 u Bruxellesu u I. kolu kvalifikacija). Danska je tek nakon treće utakmice na neutralnom terenu u Amsterdamu eliminirala Luksemburg (3 : 3, 2 : 2, 1 : 0), Španjolska je u Sevilli pobijedila Irsku s 5 : 1, a u Dublinu su Irci pobijedili s 2 : 0, Madžarska je u Parizu bila bolja od Francuske s 3 : 1, u Budimpešti s 2 : 1, SSSR je ušao u polufinale nakon 1 : 1 u Stockholmu sa Švedskom i 3 : 1 u Moskvi, Španjolska je u polufinalu u Madridu porazila Madžarsku s 2 : 1, SSSR u Barceloni Dansku s 3 : 0. Bolja i življa utakmica odigrana je u Madridu, gdje je do 113. minute bilo 1 : 1, a onda je Amancio postigao pobjedonosni pogodak. Zvijezda večeri bio je igrač Intera Luis Suarez. Polit. odnosi između SSSR-a i Španjolske bili su samo donekle normalizirani pa se moralo paziti da sve protekne u najboljem redu. Prvi pogodak na stadionu Bernabéu u Madridu postignut je u 6. minuti kada je Pereda doveo Španjolce u vodstvo 1 : 0. Jašin nije mogao spriječiti pogodak. Tek što se urnebes oduševljenja stišao, Kuseinov je nakon 2 minute izjednačio. U drugom poluvremenu SSSR je dobrom taktikom umrtvio individualnu igru Španjolaca. I kada se već pomišljalo na produžetak, Marcelino je u 84. minuti ipak postigao pogodak i tako je Španjolska postala prvak Europe. Madžarska je u borbi za 3. mjesto u Barceloni porazila Dansku s 3 : 1. Gl. dobitnik bila je UEFA, jer je napokon Kup eur. nacija postao atrakcija. U Europi je prevladalo mišljenje da nac. vrste moraju dokazati svoju vrijednost. Još su samo 4 člana UEFA-e stajali po strani (Cipar, Finska, Škotska i Njemačka). Italija 1968. Četiri eur. momčadi bile su na SP-u 1966. u polufinalu turnira pa je izgledalo kao da Europa vraća primat u odnosu na Juž. Ameriku. Samim time raslo je i zanimanje za EP. Njem. nac. trener H. Schönn dao se nagovoriti da se napokon i Zap. Njemačka prijavi za Eur. prvenstvo. Novi turnir postao je istinsko prvenstvo Europe. 31 reprezentaciju podijelili su u 8 kvalifikacijskih skupina. Njem. »Elf« borio se u 4. skupini zajedno s Jugoslavijom i Albanijom, jedinoj s trima reprezentacijama. Dosadašnji susreti s Jugoslavijom Nijemcima nisu ulijevali preveliko strahopoštovanje, dok su Albaniju smatrali nebitnim suparnikom. U prvoj utakmici u Dortmundu Zap. Njemačka je svladala Albaniju sa 6 : 0, Jugoslavija je u Beogradu porazila Zap. Njemačku s 1 : 0, revanš u Tirani Nijemcima je trebao biti obična formalnost. Albanci su se suprotstavili jednostavnom igrom striktnog pokrivanja i rezultatom 0 : 0 slavili su velik uspjeh. 90 utakmica kvalifikacijskih borbi za EP 1968. u eur. gradovima gledalo je čak 3 milijuna gledatelja. Za četvrtfinale kvalificirale su se reprezentacije Engleske, Španjolske, Francuske, Jugoslavije, Bugarske, Italije, SSSR-a i Madžarske. Završni turnir održan je u Italiji (Rimu, Firenci i Napulju), a kvalificirale su se Jugoslavija, Engleska, SSSR i Italija. U polufinalu u Firenci Jugoslavija je s 1 : 0 pobijedila Englesku, a u Napulju Italija i SSSR odigrali su 0 : 0, ždrijebom se kvalificirala Italija. Prva finalna utakmica Jugoslavija–Italija u Rimu nije ni nakon dvaju produžetaka dala pobjednika (1 : 1) pa se nakon dva dana igrao novi susret. U drugoj utakmici u Rimu, pogotcima Rive i Anastasija, Italija je pobijedila s 2 : 0 i tako postala prvak Europe. U borbi za 3. mjesto u Rimu Engleska je pobijedila SSSR s 2 : 0. Na tom prvenstvu do punog izražaja došla je tal. defenzivna taktika. Belgija 1972. Pobjedonosni put Zap. Njemačke počeo je na londonskom stadionu Wembleyu na kvalifikacijskoj utakmici četvrtfinala Engleska–Zap. Njemačka 1 : 3. Nakon utakmice njem. navijači slavili su pobjedu dok direktor stadiona nije isključio reflektore. U Berlinu u uzvratu bilo je 0 : 0, dovoljno da Engleska ispadne, i Zap. Njemačka našla se u polufinalu. Na starom stadionu u Antwerpenu Nijemci su bili bolji od Belgije s 2 : 1, među 60 000 gledatelja bilo je i 25 tis. njem. navijača. Iako su domaćini igrali vrlo oštro, na mahove i pogibeljno, Zap. Njemačka je od 72. minute vodila s 2 : 0, da bi pretkraj dvoboja počasni pogodak za Belgiju postigao Polleunis. U drugoj polufinalnoj utakmici, koja se igrala u isto vrijeme u Bruxellesu, SSSR je svladao Madžarsku s 1 : 0. Finale, Zap. Njemačka–SSSR, igralo se u Bruxellesu na stadionu Heyselu pred 50 000 gledatelja, među kojima su opet vrlo glasni bili njem. navijači. Nijemci su nastavili odličnim igrama i potvrdili svoju premoć pobjedom od 3 : 0. Završni turnir trebao se odigrati u Njemačkoj, ali kako je Njem. nogometni savez bio zauzet pripremama za olimpijski turnir u Münchenu 1972. i SP 1974., UEFA je povjerila organizaciju završnog turnira Belgiji. Od pobjede nad Englezima eur. tisak pisao je o novoj snazi njem. nogometa, što je u završnici prvenstva Europe 1972. došlo do punog izražaja. U borbi za 3. mjesto Belgija–Madžarska 2 : 0. Jugoslavija 1976. I dalje se EP igrao do četvrtfinala u 8 kvalifikacijskih skupina, a u četvrtfinale su se plasirale reprezentacije SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke, Nizozemske, Zap. Njemačke, Walesa, Belgije i Španjolske. U polufinale, koje se igralo u Zagrebu i Beogradu, plasirale su se Zap. Njemačka, Čehoslovačka, Nizozemska i Jugoslavija. U Zagrebu je Čehoslovačka pobijedila favoriziranu Nizozemsku s Cruyffom, Neeskensom, Rensenbrinkom, Krolom i ostalim asovima (3 : 1), a u Beogradu je Zap. Njemačka svladala Jugoslaviju s 4 : 2 nakon produžetka, jer je u regularnom tijeku susret završio 2 : 2. Na toj utakmici proslavio se Dieter Müller koji je postigao 3 pogotka, 2 u produžetku. Prvaci Europe postali su nogometaši Čehoslovačke koji su u finalu pobijedili Njemačku s 5 : 3 boljim izvođenjem jedanaesteraca; u regularnom vremenu utakmica je završila 2 : 2. U borbi za 3. mjesto Nizozemska je u Zagrebu pobijedila Jugoslaviju s 3 : 2. Italija 1980. Prvenstvo se prvi put igralo sa završnim turnirom od 8 sudionika, nakon što su održane kvalifikacijske utakmice u 7 skupina. Jugoslavija se nije uspjela plasirati, jer je u III. kvalifikacijskoj skupini osvojila 2. mjesto iza Španjolske, a za završni turnir plasiralo se 7 pobjednika skupina i domaćin. Sudionici završnog turnira bili su podijeljeni u 2 skupine. Prvoplasirane reprezentacije igrale su za prvaka, a drugoplasirane za 3. mjesto. Igralo se u Rimu, Napulju, Milanu i Torinu. Zap. Njemačka osvojila je 1. mjesto u prvoj, a Belgija u drugoj skupini, dok su se Čehoslovačka i Italija borile za 3. mjesto. Zap. Njemačka pobijedila je u Rimu Belgiju s 2 : 1 i ponovno postala prvak Europe. U Napulju je reprezentacija Čehoslovačke, nakon 1 : 1 u regularnom tijeku utakmice, boljim izvođenjem jedanaesteraca (9 : 8) izborila 3. mjesto. Francuska 1984. Za razliku od nekih ranijih prvenstava koja su brzo pala u zaborav, dvotjedni turnir u franc. gradovima (Pariz, Lens, Nantes, Lyon, Saint Étienne, Strasbourg, Marseille) od 12. do 27. lipnja pamtit će se po izvanrednim pogotcima, 41 u 15 susreta, odn. 2,73 po utakmici, što je bilo više nego u ranijim prvenstvima. Novi eur. prvak Francuska bila je najefikasnija s 14 pogodaka, a njihova najveća zvijezda Michel Platini zabio je čak 9 pogodaka i tako postao apsolutni kralj strijelaca. Ali Francuzi su, osim Platinija, imali najmanje još dvojicu jednako toliko vrijednih igrača: Giresse i Tigana. S tom trojicom igrača sredine terena nijedan se protivnik nije uspio nositi. Stoga je razumljivo što nakon finala Francuska–Španjolska 2 : 0 nije bilo dvojbe o najboljoj momčadi. Francuzi su u polufinalu pobijedili Portugal tek u produžetku s 3 : 2, jer je susret u regularnom vremenu završio s 1 : 1. Pobjedonosni treći pogodak postigao je Platini u 119. minuti. Druga polufinalna utakmica riješena je boljim izvođenjem jedanaesteraca, jer je nakon 120 minuta bilo 1 : 1, Španjolci su bili uspješniji od Danaca s bijele točke 5 : 4. Treće mjesto podijelili su Portugal i Danska. Uz Francusku, vrlo dobar nogomet prikazali su Danska, Portugal i Španjolska, koji su također pridonijeli kvaliteti igara na tom prvenstvu. Os. se to odnosi na Dance, koji su se pokazali kao složna i uigrana momčad, angažirana i bez respekta, opuštena a ipak maksimalno disciplinirana. Zapadna Njemačka 1988. Kvalifikacijske utakmice održane su u 7 skupina s po 4 ili 5 reprezentacija. Završni turnir održan je od 10. do 25. lipnja u 8 njem. gradova: Düsseldorfu, Hannoveru, Gelsenkirchenu, Frankfurtu, Münchenu, Kölnu, Stuttgartu i Hamburgu. Jugoslavija se nije plasirala za završni turnir jer je u IV. kvalifikacijskoj skupini zauzela 2. mjesto, iza Engleske; pobijedila je Tursku s 4 : 0 u Splitu i s 3 : 2 u Izmiru, te Sjevernu Irsku s 3 : 0 u Sarajevu, a izgubila je od Engleske s 0 : 2 u Londonu i s 1 : 4 u Sarajevu, te od Sjeverne Irske s 1 : 2 u Belfastu. Naslov prvaka prvi je put osvojila reprezentacija Nizozemske pobjedom u finalu nad SSSR-om s 2 : 0. Najvažniju utakmicu Nizozemci su odigrali u polufinalu s Njemačkom u Hamburgu na Volksparkstadionu pred 61 300 gledatelja. Nijemci su prvi došli u vodstvo preko Matthäusa iz jedanaesterca u 55. minuti, a u 74. minuti izjednačio je Koeman također iz jedanaesterca, da bi u 89. minuti M. van Basten postigao pobjedonosni pogodak kada su svi očekivali produžetak. Prvi put u međusobnim dvobojima Nizozemci su bili brži, agresivniji i opasniji. Bio je to hladan tuš za organizatore, a njihov izbornik F. Beckenbauer morao je odgovarati na neugodna pitanja novinara. To je prvenstvo pokazalo da su mogućnosti igrača sve izjednačenije, »laganih« protivnika više nije bilo, kao ni velikih zvijezda poput Beckenbauera, Platinija, Netzera, a Gullit se potpuno podredio interesima niz. reprezentacije. Finale na minhenskom olimpijskom stadionu Nizozemska–SSSR 2 : 0 okrunilo je dvotjedni turnir uzorne organizacije i sjajne potpore publike, unatoč ispadanju domaće vrste. U gledalištu je prosječno bilo 60 000 ljudi, što je nadmašilo sve dosadašnje turnire za EP. SSSR je ušao u finale pobjedom od 2 : 0 nad Italijom u Stuttgartu. Najbolji strijelac turnira bio je Nizozemac M. van Basten, a posebno se pamti njegov pogodak iz okreta u finalnoj utakmici. Švedska 1992. Nakon kvalifikacijskih utakmica koje su se odvijale u 7 skupina, 8 najuspješnijih reprezentacija plasiralo se za završni turnir u Švedskoj od 10. do 26. lipnja. Bilo je to posljednje EP koje se održalo sa završnicom od 8 sudionika. UEFA je bila vezana za zaključak UN-a prema kojemu je morala isključiti reprezentaciju Jugoslavije iako je ova osvojila 1. mjesto u IV. kvalifikacijskoj skupini, i umjesto nje za završni turnir pozvati Dansku kao drugoplasiranu iz iste skupine. Jugoslavija je kao pobjednik u skupini svladala u Belfastu Sjev. Irsku s 2 : 0, Austriju s 4 : 1 u Beogradu, Dansku s 2 : 0 u Kopenhagenu, Sjev. Irsku s 4 : 1 u Beogradu, Ferojske otoke sa 7 : 0 u Beogradu i s 2 : 0 u Landskroni, Austriju s 2 : 0 u Beču i izgubila s 1 : 2 od Danske u Beogradu. Završni turnir igrao se u 4 šved. grada (Stockholm, Malmö, Göteborg, Norrköping). Danci su stigli u Švedsku skromno i zadovoljni što su iznenada uvršteni u gl. turnir, ali otpočetka su nizali dobre rezultate, 0 : 0 s Engleskom, 2 : 1 s Francuskom, u polufinalu s Nizozemskom 2 : 2, a nakon izvođenja jedanaesteraca Danska je s 5 : 4 ušla u finale. Drugi finalist bila je reprezentacija Njemačke, koja je u polufinalu pobijedila Švedsku s 3 : 2. Na prvenstvu Europe nastupala je i reprezentacija Zajednice Neovisnih Država (ZND), koja je bila sastavljena od nogometaša Rusije, Ukrajine, Litve, Gruzije i Bjelorusije. Nije imala himne, zastave i nikada više nogometaši iz tih zemalja nisu nastupili zajedno. Odigrali su s Njemačkom 0 : 0, s Nizozemskom 0 : 0, te izgubili od Škotske s 3 : 0. U polufinalu Njemačka je pobijedila Švedsku s 3 : 2 u Stockholmu, a Danska i Nizozemska igrale su 2 : 2 nakon 120 minuta igre u Göteborgu, u finale se plasirala Danska boljim izvođenjem jedanaesteraca 5 : 4. U finalu u Göteborgu Danska–Njemačka 2 : 0, pogotcima Jensena i Vilforta. Engleska 1996. Na prvenstvu Europe od 8. do 30. lipnja u Engleskoj prvi je put nastupila reprezentacija Hrvatske, koja se na završni turnir probila kroz kvalifikacije u IV. skupini kao prvoplasirana reprezentacija ispred Italije, Litve, Ukrajine, Slovenije i Estonije. Završni turnir u Engleskoj igrao se u 4 skupine s po 4 reprezentacije, po sustavu svaki sa svakim, a dvije prvoplasirane momčadi plasirale su se u četvrtfinale. Hrvatska je igrala u D skupini, svladala Tursku s 1 : 0, Dansku s 3 : 0, izgubila od Portugala s 0 : 3. Nakon pobjeda u prvim dvjema utakmicama, izbornik Blažević postavio je protiv Portugala sastav bez najboljih igrača. Nakon što je Portugal nakon prvog poluvremena vodio s 2 : 0, u drugom poluvremenu u igru su ušli Boban, Asanović i Šuker umjesto Mladenovića, Prosinečkog i Pamića, ali bilo je prekasno za preokret. U četvrtfinalu Njemačka je pobijedila Hrvatsku s 2 : 1 pogotcima Klinnsmanna i Sammera, pogodak za Hrvatsku postigao je Šuker. U polufinalu Češka je pobijedila Francusku, nakon 0 : 0 u regularnom tijeku, sa 6 : 5 na jedanaesterce. Polufinalni susret starih suparnika Nijemaca i Engleza protekao je u vrlo oštroj i gruboj igri. Nakon 1 : 1 u regularnom tijeku, Nijemci su pobijedili sa 6 : 5 nakon izvođenja jedanaesteraca. Posljedica oštre igre bio je velik broj ozlijeđenih igrača, pa je momčad Njemačke dočekala finale sa samo 14 igrača. U finalu na utakmici Njemačka–Češka prvi se put primijenilo pravilo »zlatnoga gola« jer je utakmica u regularnom tijeku završila s 1 : 1. U 59. minuti Češka je povela preko Bergera iz 11 m, a Bierhoff je izjednačio u 73. minuti. U 95. minuti »zlatnim golom« isti igrač postavio je konačnih 2 : 1 za Njemačku. Pokazalo se da je to pravilo poticalo defenzivnu igru zbog straha od iznenadnog ispadanja. Francuzi su svojim nastupima u skupini i na gl. turniru imponirali dobrom taktičkom ujednačenom igrom u kojoj su se os. isticali igrači sredine terena Youri Djorkaeff, Didier Deschamps, Marcel Desailly i Zinedine Zidane. Najbolji strijelac turnira bio je engl. napadač Alan Shearer. Turnir je završio bez trzavica i huliganstva, sve se odvijalo u šport. atmosferi. Belgija i Nizozemska 2000. Broj sudionika u kvalifikacijama za EP, koje se od 11. lipnja do 2. srpnja prvi put održavalo u dvjema državama Belgiji i Nizozemskoj, povećao se na 49. Kvalifikacijska natjecanja održana su prvi put u 9 skupina. Hrvatska se nalazila u VIII. skupini zajedno s Jugoslavijom, Irskom, Makedonijom i Maltom, ali se nije plasirala za gl. turnir jer je u skupini zauzela 3. mjesto, iza Jugoslavije i Irske. Završni turnir igrao se u Liègeu, Eindhovenu, Charleroiu, Rotterdamu, Amsterdamu, Bruxellesu, Arnheimu i Bruggeu. U četvrtfinale su se plasirale reprezentacije Turske, Portugala, Italije, Rumunjske, Nizozemske, Jugoslavije, Španjolske i Francuske. U polufinalu Francuska je svladala Portugal s 2 : 1, poveli su Portugalci u 19. minuti preko Gomesa, izjednačio je Henry u 51. minuti, a u drugom produžetku u 117. minuti pobjedonosni pogodak postigao je Zidane. Na stadionu Heyselu u Bruxellesu igralo se vrlo borbeno, na mahove grubo. Nekoliko minuta prije kraja drugog produžetka Abel Xavier zahvatio je loptu rukom i sudac je dosudio najstrožu kaznu, na što su Portugalci pretemperamentno reagirali, a Zidane je postigao pobjedonosni pogodak 2 : 1. U drugome polufinalu Italija je boljim izvođenjem jedanaesteraca, nakon 120 minuta i rezultata 0 : 0, s 3 : 1 svladala Nizozemsku. U finalu u Rotterdamu Francuska–Italija 2 : 1, Delvecchio je u 55. minuti postigao vodstvo za Italiju, a Wiltord u 90. minuti i Trézeguet »zlatnim golom« u 103. minuti donijeli su pobjedu Francuskoj, koja je naslov prvaka Europe izborila u gotovo istom sastavu s kojim je 1998. god. osvojila naslov prvaka svijeta. Francuzi su djelovali nadmoćno, psihički i fizički stabilno, tehnički briljantno i taktički jasno. Veliko iznenađenje predstavljala je eliminacija Njemačke i Engleske u skupini A, njihov međusobni susret u Charleroiu pred 30 000 gledatelja završio je pobjedom Engleza s 1 : 0, ali je popraćen velikim izgredima engl. navijača, tako da su morale intervenirati jake policijske snage. UEFA je upozorila engl. nogometni savez da će u ponovljenom slučaju Engleska biti isključena s EP-a. Portugal 2004. U kvalifikacijskim natjecanjima sudjelovalo je 10 reprezentacija raspoređenih u 10 skupina. Hrvatska je zauzela drugo mjesto u skupini s Bugarskom (pobjednik), Belgijom, Estonijom i Andorom te se na završni turnir uvrstila nakon dodatnog razigravanja sa Slovenijom (1 : 1 u Zagrebu i 1 : 0 u Ljubljani). Završni turnir odigran je od 12. VI. do 4. VII. u port. gradovima Portu, Leiriji, Bragi, Aveiru, Coimbri, Guimarãesu, Louléu, odn. Faru te Lisabonu. Sudjelovalo je 16 reprezentacija podijeljenih u 4 skupine. Već u natjecanju po skupinama ispale su neke favorizirane reprezentacije (Njemačka, Italija, Španjolska). Hrvatska je prvu utakmicu odigrala ispod očekivanja (0 : 0 sa Švicarskom), potom iznenadila s Francuskom (2 : 2), no u odlučujućoj utakmici poražena je od Engleske (2 : 4). Nakon četvrtfinalnih utakmica još su neke vrste koje su dotad prikazale dobru igru (Švedska, Engleska) napustile natjecanje, a branitelja naslova, Francusku, eliminirala je Grčka. U polufinalu Grčka je na sveopće iznenađenje eliminirala dotad najuspješniju Češku, koja je predvođena izbornikom Brücknerom i kapetanom Nedvědom demonstrirala napadački nogomet (jedina vrsta s četirima uzastopnim pobjedama i najviše postignutih pogodaka). Niz iznenađenja Grčka je nastavila i u finalnoj utakmici. Ekipu izjednačenih, discipliniranih igrača bez »zvijezda«, kojih je u konkurentskim ekipama bilo mnogo, vodio je njem. trener O. Rehhagel. Iako su najveću pozornost posvetili igri u obrani, u svakoj su utakmici uspjeli postići po pogodak te s trima uzastopnim pobjedama s istim rezultatom (1 : 0) zaključili natjecanje kao neočekivani pobjednici. U finalnoj utakmici bili su uspješniji od favoriziranog domaćina Portugala. Pobjeda Grčke bila je utoliko veća što su iste vrste i otvorile prvenstvo utakmicom u kojoj je Grčka također bila uspješnija (2 : 1). Najbolji strijelac turnira bio je češ. napadač Milan Baroš s 5 pogodaka u 5 utakmica. Na prvenstvu je prikazan napadački nogomet, utakmice su privukle iznimnu pozornost publike i medija, a protekle su u prijateljskom raspoloženju bez većih incidenata kakvih su se UEFA i port. organizatori pribojavali uoči početka.
preporuke
www.korner.ba © Sva prava zadržana!