Dinamo

    0
    31

    nogometni klub iz Zagreba, osn. kao nogometna sekcija šport. društva 9. VI. 1945., nakon što su dekretom ukinuti najbolji zagrebački nogometni klubovi (Građanski, HAŠK i Concordia). Od 1949. D. se izdvaja iz društva i djeluje kao samostalni nogometni klub. Pristupila mu je većina bivših igrača Građanskog (Urch, Kokotović, Wölfl, Cimermančić, Antolković, Lešnik, Pleše, Reiss, Jazbinšek, trener Bukovi), pa je kod publike zadržao epitet »purgeri« i status najpopularnijega zagrebačkoga kluba. I odabir plave boje dresova podsjećao je na nastavak tradicije Građanskog. U razdoblju nakon II. svj. rata bio je gl. predstavnik zagrebačkog nogometa te jedan od četiriju najuspješnijih klubova (tzv. velika četvorica) u jugosl. natjecanjima. Osvojio jugosl. prvenstva 1948., 1954., 1958. i 1982. i kupove 1951., 1960., 1963., 1965., 1969., 1980. i 1983. Bio je prvi i dugo vremena jedini jugosl. klub koji je osvojio jedan od eur. kupova: Kup velesajamskih gradova 1967. (nakon pobjede u finalu protiv Leeds Utd-a, prije toga eliminirao njem. Eintracht Frankfurt, tal. Juventus, rum. Dinamo Piteşti, škot. Dunfermline, čehosl. Spartak Brno)

    Dinamo, Zagreb, pobjednici Kupa velesajamskih gradova 1967.

    , a 1963. bio je finalist u istom natjecanju (poražen od španj. Valencije). God. 1991. mijenja ime (protivno želji navijača) u HAŠK-Građanski, 1993. u Croatia, a 2000. vraća se izvornom imenu. U tom razdoblju osvojio je hrv. prvenstva 1993., 1996–2000., 2003. te kup 1994., 1996–99., 2001., 2002. i 2004. Uz gl. suparnika, splitski Hajduk, najuspješniji i najpopularniji hrv. klub; poznat po odanim navijačima (→ Bad blue boys). Od 1948. nastupa na stadionu → Maksimir, nazvanom prema grad. predjelu u kojemu se nalazi. Prije toga igrao je na igralištu Pobjede (nekadašnje igralište Građanskog) odn. na stadionu u Kranjčevićevoj ulici. Od 1969. u klubu djeluje omladinska nogometna škola Hitrec–Kacian.