Uh, kako je lijepo i ponosno 19. septembra 2002. godine bilo biti Bosanac i Hercegovac u čarobnom Istanbulu.

Tu noć na prelijepom stadionu „Inoni“ koji je dom Orlova sa Bosfora odigran je prvi meč prvog kola Kupa UEFA, a u kome je silno motivisani i napaljeni Bešiktaš dočekao Bordo momke sa Koševa, ekipu FK Sarajevo.

Kako je FK Sarajevo šokiralo Bešiktaš

Piše: Rešad Mamela za Narodni radio

Poštovani čitalji, vašeg novinara koji je vršio radio prenos ovog meča za „dušu i sjećanje“, i sada prolazi jeza dok ovo piše, kada se prisjeća vrele atmosfere u i oko tog impozantnog stadiona, koju su stvorili izuzetno naelektrisani i do stanja euforije dovedeni navijači ovog kluba.

Naime, Bešiktaš je klub radničke klase Turske, i osim oko dva miliona svojih navijača na Bosforu, ima i ogromnu podršku navijača i svoje članove širom gradova ove ogromne države.

Pri ulasku naše ekspedicije na stadion, nekih 90 minuta pred meč, odmah se je osjetilo da će to biti paklenih, neizdrživih devedeset minuta susreta, jer već tada su tribine „gorile“, navijači su bili u delirijumu, Istanbul se je tresao od navijanja, pjesme, skandiranja domaćih navijača.

Sve je bilo obojeno u crno bijelim bojama

Sve je bilo obojeno u crno bijelim bojama ovog kluba, zastave, šalovi, transparenti podrške, baloni, ma sve to moralo je i moglo biti samo u toj boji.

U posebno ograđenom „kavezu“ na tribinama bili su smješteni oni najvatreniji i do fanatizma odani svom klubu, domaći navijači koji su već tada bili u stanju „šoka“, „ludila“, “delirijuma“.

Svi oni su kao jedan, po „direktivi“ skandirali svojim ljubimcima i jedva čekali da istrče na travnjak njihovi ljubimci: Ahmet Dursun, Pancu, Sergen, Uzulmez, Zago, Sulun, Amaral, a koje je predvodio njihov šef, poznati rumunski stručnjak Mircea Lucesku.

Kontra njih na travnjak su istrčali momci Husrefa Musemića: Pelak, Škoro, Zukić, Krupinac, Krak, Ihtijarević, Obuća.

I meč je krenuo, domaći igrači krenuli su kao osice od prve minute, silovito, munjevito, redale su se prilike pred golom našeg Kraka koji je imao par sjajnih intervencijom i spasio je svoju mrežu sve do 32. minute, kada je Pancu rezantnim udarcem doveo Bešiktaš u vodstvo 1:0.

Na tribinama haos, ludnica, svi su u transu, a već za dva minuta, u 34. minuti novi pogodak za domaćina.

To je bio velemajstorski zgoditak koji postiže njihov najbolji igrač Ahmet Dursun koji „makizacama“ sa ivice peterca matira nemočnog golmana Sarajeva. U tih prvih 45 minuta domaćin je bio za klasu bolji, borbeniji igrača Sarajeva nije bilo ni na „mapi“ i izgledalo je da bi moglo završiti katastrofalno završiti za naš tim.

No u poluvremenu šef Husref Musemić drži „derz“ svojim izabranicama, ulijeva im snagu da još ništa nije gotovo, u igru umjesto indisponiranog Škore uvodi nadahnutog Osmanhodžića i na terenu je sasvim druga pjesma.

Sarajevo dominira, igra, stvara prilike i u 63. minuti Obuća pogađa donji desni ugao Cordobinog gola za 1:2. Igrači Sarajeva osjetili su tada da je domaćin grogiran i da mogu još više ostvariti, kreću još otvorenije i u 79. minuti akcija kreće od Ihtijarevića, preko Pelaka, Idrizovića i lopta dolazi do Osmanhodžića za velikih 2:2.

Tada je Inoni i kompletan Istanbul zanijemio, a na scenu stupaju navijači Sarajeva, njih nekih oko tristo koji izuzetno bučno i burno pozdravljaju izjednačenje njihovih „mezimaca“.

Do kraja meča nije bilo promjene, ostaje velikih, kao Trebević, gotovo nestvarnih 2:2.

Kraj meča igrači Sarajeva dočekuju uzdignutih ruku, trče prema svojim navijačima koji ih izuzetno glasno i temperamentno pozdravljaju, skandiraju njihova imena, ori se sevdah u srcu Turske.

A domaći navijači u šoku, ne mogu da vjeruju u krajnji ishod meča, svi su kao pokošeni, pokisli, niko više ni ne diše a kamoli da pjeva svojim igračima. Eh, bila je to noć za nezaborav FK Sarajevo, noć o kojoj je pričala cijela Evropa, noć u kojoj se pronijela slava bh nogometa.

Ovo je sjajan rezultat za naš tim, grad, državu…

“Još uvjek sam u šoku, kao i sve moje kolege, ostvarili smo rezultat koji nismo smjeli ni „sanjati“. U drugom poluvremenu pokazali smo svoj kvalitet, sve to protkali velikim požrtvovanjem, htijenjem, borbenošću i na kraju ostvarili sjajan rezultat za naš klub, grad, državu…”, kazao je Adnan Osmanhodžić te dodao:

“Veliko hvala i našim navijačima koji su prešli toliki put da bi bili sa nama, bili su naš dvanesti igrač na travnjaku, uz njihovu podršku u drugom poluvremenu smo apsolutno nadigrali Bešiktaš i zaslužili smo ovaj rezultat.”

Ne, ovakav ishod nismo očekivali

“Ne, ne mogu još uvjek da vjerujem da je završilo ovako i da je moj tim ostao bez već „uknjižene“ pobjede. Prvih 45 minuta smo bili apsolutno bolji, pored 2 gola stvorili smo još najmanje dvije, tri kolosalne šanse, ali u nastavku smo zakazali u svim elementima igre. Čestitam gostima na dobroj partiji u drugom dijelu utakmice i sada nas čeka težak zadatak u revanšu. Dok se sve ohladi imaću mnogo toga reći svojim igračima za onaku katastrofalnu izvedbu u nastavku meča. Sarajevo je pokazalo da zna da igra, imaju par odličnih igrača i sve to su sjajno demonstrirali u drugom dijelu igre”, kazao je Mircea Lucesku.

Poseban popust za navijače Sarajeva

Sarajevo je u Istanbulu imalo veliku podršku negdje svojih tristo navijača koji su doputovali sa dva čarter leta iz Sarajeva, sa par autobusa i osobnih automobila. Po završetku meča navijači su slavili po brojnim restoranima u gradu i u blizini hotela gdje je bila smještena naša ekipa.

Posebno zanimljivo bilo je sutradan u čuvenoj “Kapali čaršiji“ gdje ima veliki broj trgovaca, vlasnika bezbrojnih butika, zlatara, radnji čije porijeklo je iz BiH, Sanđaka, Kosova i koji su sa velikim merakom i halalom davali popust na robu koju su kupovali sarajevski navijači, jer i oni su bili presretni zbog rezultata koje je ostvarilo Sarajevo u meču sa Orlovima sa Bosfora.

Oni su odigrali meč za „dušu i sjećanje“

Krak, Berberović, Mirvić, Idrizović, Zukić, Krupinac, Ihtijarević, Bašić, Pelak, Škoro, Obuća. Još su igrali: Dudo, Osmanhodžić, Smječanin. Trener: Husref Musemić.