Prijatelj Sarajeva: Gdje su danas fudbaleri poput Damiana Tommasija?

Tog ljeta 2004. godine Romina pripremna utakmica trebala je biti bezazlena, prijateljska provjera pred početak nove sezone. Čekaj, šta je to prijateljski i bezazleno kada igraš protiv Stoke Cityja?...

Tog ljeta 2004. godine Romina pripremna utakmica trebala je biti bezazlena, prijateljska provjera pred početak nove sezone. Čekaj, šta je to prijateljski i bezazleno kada igraš protiv Stoke Cityja? Vučica je dobila meč rezultatom 2:0, ali joj je Gerry Taggart grubim startom oduzeo Damiana Tomasija na čitavu sezonu.

Skoro devet godina prije tog sivog dana Tommasiju je sudbina namijenila da kaže sudbonosno DA dva puta – prvo Chiari, ženi koju je volio od rane mladosti, a potom i Romi, klubu kojem duguje mnogo i klubu koji njemu duguje još više. Momku iz provincije, tačnije iz sela Negrar u blizini Verone, valjalo se dokazati u metropoli. Dokazivanje je krenulo odlično.

Samo dva mjeseca nakon dolaska u Rim Tommasi će skoro sam deklasirati Dinamo iz Moskve u Kupu UEFA-e. U Rusiji izboren penal i gol iz voleja, a u Rimu jedno dodavanje Abela Balba i čarolija koja će ostati njegov gol karijere. Provincijalac je prebrzo postao heroj, omiljeni čupavac Rominih tifoza.

Taj imidž alternativca mogao bi navesti na stereotipno razmišljanje o fudbalerima koji eksperimentisanjem sa frizurama, odjećom i tetovažama nastoje kamuflirati intelektualne manjkavosti i osjećaj praznine koje prati njihov način života. Vrijeme će pokazati Tommasijevu dosljednost svom „žbunu“ ali i odlučnosti da imidž gradi inspirativnim djelima na terenu i van njega.

Trozubac Vučice iz 2001. godine, Totti-Montella-Batistuta, isprovocirat će suze najzagriženijim fanovima „onog“ Calcia, ali Fabio Capello tada je bio odlučan – za njega najvažniji igrač šampionske Rome bio je Damiano Tommasi! A ovaj se nije osjećao ni blizu najvažanijim, samo je volio fudbal i želio iskoristiti svoju slavu za uzvišene ciljeve.

„ Za mene je Scudetto već završena stvar, možda se prisjetim toga za 10 godina. Nije mi promijenio život i ne razumijem kako ga može promijeniti drugima“, zrelo je tada izjavio veznjak. I dok se saobraćaj u Rimu još uvijek pokušavao normalizovati, mamurluk budio od slavlja iscrpljenje navijače, Tommasi je okupio prijatelje fudbalere i charter letom došao u Sarajevo kako bi odigrao humanitarnu utakmicu i obradovao mališane „Bubamare“.

563306_122131751299012_517559004_n

Zanimao se Damiano tada za nedavnu prošlost grada, obišao Markale i želio saznati više o događajima za koje je čuo u najcrnjim minutama italijanskih vijesti. A onda je sa Luigiem Di Biagiom i drugim prijateljima obukao bijeli dres sa natpisom „Giochiamo per la pace“ (itali. „Igramo za mir“) i odigrao fudbalicu protiv Predraga Pašića, Amara Osima, Adnana Guše i još nekolicine bivših igrača iz Sarajeva. Autor ovih redova, tada 11-godišnji dječak, na tribinima se tada dosađivao i jedva čekao da izađe iz gužve dječački nesvjestan svog fudbalskog neznanja.

Nakon što je rekao „ciao“ Sarajevu, Tommasi se vratio tamo gdje se najbolje osjeća – u vezni red Rome, ali je aktivno nastavio igrati humanitarne mečeve i koristiti svoju popularnost da život unesrećenih, bolesnih i siromašnih bar nakratko oboji nekim ljepšim bojama.

A onda se odnekud pojavio onaj Taggart sa početka priče, divljački uklizao i smrskao njegovo koljeno. Odsviran mu je kraj sezone koja još nije ni počela. U najdepresivnijem scenariju koji može doživjeti profesionalni fudbaler, Damiano je vidio priliku da pokaže karakter i napravi gest kojim je zaradio nadimak L'anima candida (ital. čista duša).

Dok su njegove kolege otkidale milione sa Rominog računa, Tommasi je od rukovodstva zatražio mjesečnu platu od 1500 eura. Nije želio biti na grbači kluba bez davanja doprinosa na terenu. Izjavljivao je tada Italijan da je 1500 eura idalje više od onoga što zarađuje većina njegovih zemljaka i da je to sasvim dovoljno da zadovolji njegove potrebe. Džentlmenski postupak naišao je na divljenje i samog pape, a uredništvo vatikanskog glasnika „L’ Osservatore“ posvetilo mu je članak u kojem ga navode kao lijep primjer fudbalerima koji traže dodatne milione kako bi obnovili svoje ugovore.

Nakon više od godinu dana pauze jedno dodavanje Antonia Cassana, kao ono nekoć Abela Balba, prethodilo je novoj čaroliji. Tommasi je zatresao mrežu Fiorentine, a italijanski komentator istrošenim glasom ispratio pogodak riječima:“ Ovo je jedna od najljepših bajki italijanskog fudbala“. Damiano se vratio. Bila je to njegova posljednja godina u Romi, deseta. Na kraju sezone Rimu je rekao „ciao“ baš kao Sarajevu nekoliko godina ranije.

Decenija igranja za klub dovoljna je za status legende bilo gdje. Bilo gdje osim u Romi gdje legenda imam svoj sinonim – Francesco Totti. Svi ostali bez obzira na ime, karijeru ili doprinos klubu mjesto su našli tek u sjeni posljednjeg rimskog imperatora. Zađemo li tek korak u tu sjenu, srest ćemo plemenitu dušu italijanskog fudbala, diskretnog heroja i Capellovog omiljenog vojnika iz Romine posljednje slavne bitke. Srest ćemo Damiana.

Kategorije
KORNER SPECIJALSTRANI FUDBAL

SLIČNE TEME

Scroll Up