On je bio moj Santjago

Nisam nikad bio vrijedan đak. Mrzio sam školske obaveze, odugovlačio s učenjem i prepisivao. Najviše sam mrzio lektire. Čim bi starci legli i san im onemogućio iritantni zvuk spajanja...

Nisam nikad bio vrijedan đak. Mrzio sam školske obaveze, odugovlačio s učenjem i prepisivao. Najviše sam mrzio lektire. Čim bi starci legli i san im onemogućio iritantni zvuk spajanja na mrežu, ja sam uranjao u carstvo dial-upa. Krenuo bih tražiti skraćene verzije lektira, na kraju bih završio na mircu. Mrzio sam i poštara jer je račun za telefon za mene značio kvalitetne batine. Ali, čudno, nisam mrzio knjige. Ma volio sam ih čitati, ali samo zato što nisu bile obavezne i niko me na to nije tjerao. Sviđale su mi se jednostavne knjige, sa pristupačnim rječnikom, one što životne istine predstavljaju tako da ih Ii petogodišnji klinjo može razumjeti. Među svim tim knjigama koje samo dobrovoljno čitao kako bih pobjegao od “moraš-ovo-moraš-ono” realnosti, jedna se izdvajala. Starac i more. Ernest Hemingvej. Eh, riječima je masirao moje vijuge. Potpuno sam uranjao u štivo i sa starcem Santjagom isplovljavao na pučinu da ulovimo tu prokletu ribu. Učila me upornosti, učila me da pobjeda nije doći na cilj, nego je pobjeda putovanje, pobjeda je ustati svaki dan i krenuti na pučinu na kojoj ćeš opet vjerovatno izgubiti. 


Al’ biću potpuno iskren. Knjige sam čitao samo kad nije bilo utakmica. Kad igra reprezentacija, kod nas u kući bio je mali Bajram. Stari, čini mi se, nije ni išao na posao tada, a mama bi nakuhala hrane k’o da se kod nas održava samit vijeća Evrope. Tako i taj dan kad su na Bilino Polje došli Norvežani. Nada se počela gasiti negdje oko 80. minute. Stari nervozno tapka nogama, mama I sestra se prave da ih zanima. A ja sam znao da ćemo dobiti. Još samo par minuta imamo. Barbarez gađa, Johnsen loše brani I on ga zabija. On – jer tada nisam imao pojma ko je Zlatan Bajramović. “Evo noći, evo ludila” sa zvučnika, stari me grli na ivici gušenja, a i mama sretna više što nije džaba kuhala nego zbog gola.

Zlatana sam tada počeo redovno pratiti. Umjesto mirca, na yahoo pretraživaču bih ukucavao njegovo ime, tražio gdje igra i gdje je prije igrao. Čitao sam o St. Pauliju, tom malom klubu iz Reeperhbahna, distrikta crvenih svjetala u Hamburgu. Zamišljao sam često kako stojim na tribinama Millerntora, njihovog stadiona, i slušam Song 2 od Blura kada padne gol. Bila mi je poznata ta pjesma još od FIFE 98, al’ jarani i ja smo je zvali “woo-hoo” jer nismo imali pojma šta je Blur.

Godine su prolazile, život mi je bacao više stvari koje moram, al’ bar je stigao bolji internet i više nije bilo potrebe za trpljenjem batina. Zlatan je prešao u Schalke, ali sam prečesto čitao o njegovim povredama. Podsjetio me na mog junaka Santjaga. Iako, iskasapljen hirurškim noževima i istraumiran bolovima, Zlaja se iznova vraćao na fudbalsku pučinu. Bolji internet je donosio više vijesti o njemu. Vidio sam da igra sa Rakitićem i Ozilom i za mene je to bio najbolji vezni red na svijetu. Neka vama vašeg Scholesa i Giggsa, pa ovi moji nisu dali pogrešan pas od pionira. Čitao sam da je i on znao izbjeći obaveze pa otići na tezgu Mileta Kitića sa Rakitićem i Krstajićem. Nije mu to oduzelo status heroja u mojim očima, naprotiv, kontam imamo nešto zajedničko.

Opet mali Bajram. Opet pun hastal. Opet stari nervozan i opet se mama pravi da konta. Samo što nije Bilino Polje nego Cristal Arena. I nije prosječna Norveška, nego odlična Belgija. Vidjeh ranije spisak pozvanih Igrača i bi mi drago što pročitah Zlajino ime. Eh, pomislih, da mu Ćiro hoće dati bar 10 minuta. Dok je komentator iz naftalina vadio čime se bave očevi protivničkih igrača, mi smo ih na terenu razbijali. Džeko, pa Jahić. Stari me često grlio. A onda kao da je neki nadnaravni glasić šapnuo Ćiri moju želju. “Ma, mali, šta si se snuždio?! Dat će čika Ćiro tvom Santjagu ne 10, nego 20 minuta da igra”. Ja sam, čini mi se, tek tada počeo gledati tekmu s oba oka. Moj Santjago se vratio na pučinu. Povrede su ga napadale kao sabljarke, znao sam da u ovih dvadeset minuta mora otići kao heroj. I onda ta 80. minuta. Džeko mu dodaje, a on šeretski, hladan k’o Vladivostok, šalje na travu golmana i defanzivca Belgije i lobom šalje loptu u gol. Najelegantniji gol u historiji reprezentacije. Ovaj put ja grlim starog. Sa zvučnika “Bajramovićuuuu!Bajramovićuuuu! Zlataneee, zlatni sine bosanski!”. Ma 100 puta bolje od Millerntora, St. Paulija I “woo-hoo” od Blura. Moj Santjago se vratio. Izborio se sa sabljarkama, pretrpio bol i otišao kao pobjednik.

Kategorije
DOMAĆI FUDBAL

SLIČNE TEME

Scroll Up