Let, pad i besmrtnost najdominantnijeg tima u historiji Calcia

Goropadni bik koji krasi grb Torina simbol je glavnog grada regije Pijemont, ali i sjajan podsjetnik na potenciju, snagu i dominaciju koju je ovaj klub nekada demonstrirao na fudbalskim...

Goropadni bik koji krasi grb Torina simbol je glavnog grada regije Pijemont, ali i sjajan podsjetnik na potenciju, snagu i dominaciju koju je ovaj klub nekada demonstrirao na fudbalskim poljima širom Italije. Ova priča je mali prilog bogatoj historiji kluba koji danas tavori na marginama italijanskog fudbala i životari u debeloj sjeni Stare dame.

“Veliki Torino” krajem tridesetih godina 20. stoljeća počeli su stvarati klupski predsjednik Ferruccio Novo i mađarski trener Erno Egri Erbstein koji je došao iz toskanskog kluba Lucchese. Mađar je s ovim klubom uspio ući u Serie A i osvojiti 7. mjesto što je i danas najveći uspjeh i rubikon koji Lucchese vjerovatno više nikada neće preći.

Erbstain je morao napustiti Italiju 1938. kratko nakon što je došao u Torino, ali je klubu ostavio dovoljno dobar temelj da osvoji dvije titule prvaka zemlje prije nego se vratio na sjever Italije 1946. godine. Naredne dvije i pol godine Serie A je postala liga jednog fudbalskog diva pred kojim su bespomoćno klečali Juventus, Inter, Milan, Roma i drugi. Razlog je bila trenerska genijalnost Erbsteina koji je igru svog tima zasnivao na kombinaciji italijanskog talenta, centralnoevropske igre passova i čvrstine engleskog W-M taktičkog sistema. Savremenici “Velikog Torina” ovaj revolucionirani pristup igri smatrali su pretečom totalnog fudbala kojim će Holađani impresionirati Evropu 70-ih godina. Snagu Torineza najbolje oslikava detalj iz 1947. godine kada je reprezentacija Italije odmjerila snage sa Mađarskom. Od 11 fudbalera iz prve postave Azzurra, njih 10 bili su članovi Tora.

grande-torino-02

Osim taktičke genijalnosti najdominatniji tim poratne Evrope krasila je i izvrsna tehnička potkovanost svakog igrača. Od fudbalera popularnog Tora nije se tražilo da slijepo robuju pozicijama, nego da aktivno učestvuju u igri svakog momenta. Fudbaler koji je posebno plijenio igrom, ali i karakterom bio je kapiten Valentino Mazzola. Savremenici su svjedočili da je bio potpun fudbaler sa sjajnim pregledom igre, nevjerovatnom tehnikom i efikasnom igrom s obje noge. Postoji priča da je mogao skočiti do visine prečke iako je bio visok samo 170 centimetara.

Nakon osiguravanja pete titule zaredom remijem protiv Intera na San Siru, Mazzola i drugovi krenuli su Lisabon da odigraju utakmicu sa Benficom u čast kapitena Francisca Ferreire. Na put za glavni grad Portugala krenuli su svi fudbaleri osim Saura Tome i Renata Gandolfija kojima će, kasnije će se ispostaviti, povrede spasiti život i omogućiti da dožive duboku starost. Benfica je dobila prijateljsku utakmicu, a fudbaleri, stručni štab i novinari iz Torina s poklonima i lijepim utiscima sa kratog izleta ukrcali su se u avion Fiat G-212.

Na povratku magla, kiša i niski oblaci. Avion udara u potporni zid bazilike na brežuljku Superga iznad Torina. Lokalni svećenik svjedoči jakom udaru, eksploziji a potom i nestvarnoj tišini koju stvaraju samo tragedije takvog tipa. U nesreći je stradala 31 osoba – novinari, članovi posade, klupski liječnici, trener Erbstein i 18 fudbalera. Veliki Torino je bio mrtav, ali mit o njegovoj besmtrnosti tek se rađao. Na zgarištu su pronađene lične stvari nesretnih putnika, a Erbsteinova kćerka Sussana u koferu svoga oca pronašla je lutku koju joj je kupio u Lisabonu kako bi upotpunila svoju kolekciju. U brojnim intervijuima Sussana Erbstein kasnije je isticala da je ta lutka njen talisman koji uvijek nosi sa sobom jer joj pomaže da osjeti očevu prisutnost.

Dva dana poslije na sahrani velikana italijanskog fudbala prisustvovalo je 500.000 ljudi ( a tadašnja populacija Torina brojala je 600.000). Zastave spuštene na pola koplja, minute šutnje na terenima širom Italije. Samo na stadionu Torina naredne nedjelje nije bilo nikoga. Svlačionice savršeno uredne, kopačke, štucne i dresovi na mjestu, ali lopte i sudije spremnog da baci novčić nije bilo na centru igrališta. I kapiten Benfice zbog kojeg su i otišli na put bio je shrvan. Proveo je mnogo besanih noći, slao novac porodicama žrtava, a sobu u kojoj je držao trofeje krasila je timska fotografija Velikog Torina.

Holivudska priča: Kako je trenerski genije preživio Holokaust

Erno Egri Erbstein bio je dirigent savršeno ustišmanog fudbalskog orkestra, novog Torina koji će četdesetih godina dominirati italijanskim fudbalom. Njegovo skoro holivudsko životno putešestvije do najstinijih detalja u knjigu “Trijumf i tragedija zaboravljenog pionira fudbala” uokvirio je britanski autor Dominic Bliss.

Porijeklom je bio mađarski Jevrej što mu je u mnogome otežalo život zbog historijskog konteksta u kojem je živio. Tek što je postao trener popularnog Tora morao je napustiti zemlju zbog Mussolinijevog “Manifesta o rasama” koji je Jevreje “skidao” sa svih pozicija koje su imali u italijanskom društvu. Erbstein je sa suprugom Jolan i kćerkama Martom i Susannom bio primoran vratiti se u Mađarsku, ali je pakao tek počeo kada su nacisti okupirali njegovu domovinu u martu 1944. godine.

Jevrejima je naređeno da nose traku sa žutom Davidovom zvijezdom oko ruke, pa su ih Hitlerove trupe uz pomoć domaćih izdajnika za dva mjeseca lako uspjeli getoizirati te ih počeli slati u koncentracione logore. No, Jevreji nastanjeni u Budimpešti dobili su na vremenu jer su papa Pio XII, američki predsjednik Roosevelt i švedski kralj Gustav izvršili pritisak na mađarskog regenta Hortyja da zaštiti Židove.To je pomoglo Erbsteinovoj supruzi i kćerkama da utočište pronađu u samostanu dobroćudnog svećenika Pala Klinde. Jolana je radila kao kuharica, Sussana je učila ples, a Marta se krila u skrovištu sa još nekoliko jevrejske djece. No, sam Erbstein nije imao izbora. Čovjek koji je uvijek imao revolucionarne ideje morao se pognute glave priključiti radnom logoru na što je surovi zakon obvezivao sve radno sposobne Jevreje.

U atletski građenom bivšem fudbaleru mađarski žandari koji su bili zaduženi za čuvanje logora, odmah su prepoznali kvalitetnu radnu snagu koja će biti od koristi pri postavljanju pruge. Nerijetko je to bio uzaludan posao jer su upravo pruge bile česte mete bombardovanja savezničkih snaga. No, kako to obično biva, u svim životnim tunelima monotoniju mraka kad-tad razbije neočekivana svjetlost. Za Erbsteina je to bio jedan čuvar kojem je čuveni trener bio narednik u Habsburgškoj vosjci u Prvom svjetskom ratu. Čuvar je na račun davnih vojničkih dana bio od velike koristi nekadašnjem naredniku koji je sada bio u inferiornom položaju. Kada su okolnosti dozvoljavale omogućavao mu je da telefonira porodica, a u rizičnim situacijama sam je slao Erbsteinove poruke Jolan i kćerkama.

erbstein

Nakon što je nova mađarska vlast zamijenjena još surovijom na čijem čelu je bio bezobzirni antisemita Ferenc Szalasi, položaj Erbsteinovih kao i ostalih Jevreja naglo se pogoršao. Ipak, predstavnici Vatikana dekretom iz vlade uspjeli su zaštiti židovske žene skrivene u samostanu koji je bio pod protektoratom samoga Pape. Izaslanike poglavara katoličke Crkve posebno je oduševila Ernova kćerka Sussane koja je sa njima pričala na tečnom italijanskom jeziku.

Otprilike u isto vrijeme u radnom logoru Erbstein je donio važnu odluku da jednom zauvijek pobjegne iz uslova koji nisu bili dostojni čovjeka. Približavanje Crvene armije Budimpešti decembra 1944. godine uznemirilo je prinčeve fašizma pa su logoraše odlučili prebaciti vozom u Njemačku. Prisiljeni da napuste domovinu, Erbstein i nekoliko prijatelja odlučilo je tu priliku iskoristiti za bijeg. Među zavjerenicima bio je i Bela Guttmann, trener mađarskog Ujpesta, koji će poslije rata s klupe predovoditi i neke velikane svjetskog fudbala poput Milana, Benfice, Porta, Panathinaikosa i brazilskog Sao Paola. Erbstein i Guttmann, antologijska trenerska imena, poznavali su se još iz igračkih dana koje su provodili u SAD-u.

Nakon što je njihova radna jedinica ukrcana na voz za Njemačku, snalažljiva petorka uspjela je iskočiti kroz prozor i pobjeći u slobodu. Erbstein je nakon oprošaja sa prijateljima iz logora krenuo u Peštu gdje ga je u kući suprugine sestre čekao ostatak porodice. Zbog učestalih fašisitičkih racija svi su promijenili identitet, a Erbstein se morao kriti na tavanu čak i za vrijeme savezničkog bombardovanja. Jedne prilike kada je čula da se sprema racija u njihovom kvartu, kćerka Sussane maskirana u medicinsku sestru oca je kao tobože ranjenog civila odvela do skrovišta koje je bilo pod zaštitom švedskih humanitaraca.

Mjesec dana poslije, porodica Erbstein ponovo je bila na okupu, iscrpljena, ali sa svim članovima na broju. U mozaiku nevjerovatne priče o Erbsteinu nedostaje djelić o tome šta se dogodilo nakon sovjetskog zauzimanja Budimpešte. No, ubrzo nakon završetka najrazornijeg rata u historiji čovječanstva porodica je iskoristila priliku da se vrati u Italiju, zemlju u kojoj je živjela prije divljanja fašizma. U Torinu bi mag fudbalske sigurno još dugo stajao na čelu najdominantnijeg tima Calcia da život još jednom nije demonstrirao svoju surovu nepredvidivost tog 4. maja 1949. godine na brdu Superga.

Kategorije
RETROSTRANI FUDBAL

SLIČNE TEME

Scroll Up